Kako je Vučić prisiljen na savezništvo sa Zelenskim

JOŠ JE U XIX. stoljeću britanski filozof i politički teoretičar John Stuart Mill, jedan od najvećih mislilaca u povijesti klasičnog liberalizma, u svom djelu Razmatranja o reprezentativnoj vladi ustvrdio je da, ako brojnija, ali civilizacijski inferiornija nacija savlada manje brojnu, ali civilizacijski napredniju naciju, onda je to nesreća za ljudski rod te bi je civilizirano čovječanstvo trebalo spriječiti po svaku cijenu. Makar i oružjem.

Mill bez imalo uvijanja eksplicitno navodi carsku Rusiju i potrebu europske civilizacije da je spriječi u osvajanju susjednih država. Dakle, narativ ruskog predsjednika Vladimira Putina o anglosaksonskoj zavjeri protiv njegove države nije bez povijesnog motiva.

Ako se prisjetimo 2014. godine i ruske aneksije poluotoka Krim, zatim trovanja obitelji Skripalj nervnim agensom novičok i to na britanskom tlu, pa svih zakulisnih radnji britanskih i ruskih sportskih djelatnika oko dobivanja domaćinstva svjetskog nogometnog prvenstva 2018. godine (na kraju održanog u Rusiji) te histerične reakcije britanske poslovično „hladne“ političke elite na sve te događaje (čak su i Amerikanci imali blaži pristup u rješavanju problema „Rusija“ od Britanaca), onda postaje sasvim jasno zbog čega je oštrica Putinove anti-zapadne propagande okrenuta upravo protiv Anglosaksonaca.

Mora se biti krajnje objektivan pa reći da, zaista, najveći zagovornici diplomatskih, ekonomskih, trgovačkih i financijskih sankcija bez presedana Ruskoj Federaciji zbog brutalne agresije na suverenitet i teritorijalni integritet susjedne države nisu bili ni Njemačka ili Francuska, na primjer, niti Latinska Amerika, Kina, Indija odnosno Japan (Afrika balansira između dva stajališta premda je bliža ruskom), nego upravo zemlje anglosaksonskih korijena: Velika Britanija, SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland. 

Gdje su u svemu tome Vučić i Srbija

Ako se uzme u obzir gore navedeno, te ozbiljne prijetnje pobrojenih predvodnika sankcija Rusiji zbog nepoštivanja ius cogens (imperativnih normi međunarodnog prava) upućenih svima koji zbog različitih pobuda ne žele sudjelovati u izoliranju agresora (u prvom redu Kini, Iranu, Indiji, Sjevernoj Koreji, a u blažem obliku zemljama Latinske Amerike i Afrike), postavlja se pitanje kako je moguće da Srbija izuzev mlakih, retoričkih kritika bude izostavljena s popisa oštrije upozorenih zemalja. Jesu li to možda srpski lobisti ponovo dobro odradili domaći zadatak?

Odmah nakon započinjanja „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini, kako ruski dužnosnici imaju običaj nazivati totalnu invaziju susjedne države, u Beogradu je održano nekoliko velikih mitinga potpore Putinu i Rusiji. Na jednom od najvećih, održanom 4. ožujka 2022. godine, dakle neposredno po početku ruskog vojnog djelovanja u Ukrajini 24. veljače, pred nekoliko tisuća ljudi, u organizaciji ekstremno desničarskih pokreta kakvi su „Narodne patrole“ ili „Svetosavski savez Obraz“, mogle su se čuti parole protiv anglosaksonskih agresora (indikativna koincidencija s retorikom ruske propagandne mašinerije), protiv djelovanja NATO saveza odnosno LGBT populacije. 

Iako se Republika Srbija 2. ožujka 2022. godine, na sjednici Opće skupštine UN, prihvativši Rezoluciju UN-a kojom se izražava „žaljenje zbog invazije Rusije na Ukrajinu, te od Rusije zahtijeva da odmah prestane s prijetnjom, uporabom sile protiv Ukrajine i očekuje bezuvjetno povlačenje svih njenih vojnih efektiva s teritorija međunarodno priznate države“, zapravo pridružila osudi ruskih vojnih operacija u Ukrajini, ni predsjednik Vučić, ali ni premijerka Brnabić ili bilo tko od prvog ešalona srbijanskog političkog mainstreama nije u negativnom kontekstu komentirao spomenute desničarske skupove.

Naprotiv, upravo u elektronskim i tiskanim medijima pod direktnom ili indirektnom Vučićevom kontrolom plasirano je do danas na stotine izjava koje su na najbanalnije i najbizarnije načine branile agresorsku politiku Kremlja svaljujući cjelokupnu krivnju za rat na anglosaksonsku bahatost te destruktivnost i tiraniju NATO saveza ili čak nerazumnu, izazivačku politiku ukrajinskog državnog vrha.

Usporedno su srbijanski ministri, prije svih ekshibicionisti i Vučićevi megafoni poput Vulina i Dačića, patetičnim tonom obećavali kako Srbija nikada neće uvesti sankcije Rusiji jer je ona nepriznavanjem Kosova i blokadom njezinog prijema u UN zadužila srpski narod, te da su istovjerna i istokrvna braća Rusi morali odgovoriti na anglosaksonske provokacije (opet ti zločesti Anglosaksonci).

Što se to za Boga miloga dešava

I sam gospodin Vučić je u nekoliko navrata, što na izvanrednim konferencijama za medije, što preko svojih televizija s nacionalnim frekvencijama, duboko zamišljen, zureći nekud u daljinu (pored kamere ili oka zbunjenog voditelja), vidno potresen, vlažeći suhe usne jezikom ili vodom iz čaše postavljene pred njim, glasom koji bi podrhtavao ovisno od izgovorenih riječi, obećao građanima kako Srbija, dok je on njen predsjednik, nikada neće uvesti sankcije bratskoj Rusiji.

Zbog povijesti, zbog porijekla, zbog pravoslavlja, zbog Kosova. Možda, što ne, zbog plina i Naftne industrije Srbije (NIS), koja je „pod jakim utjecajem ruskih partnera“, veza između dvije bratske crkve, Srpske pravoslavne crkve i Ruske pravoslavne crkve, koje ne priznaju postojanje Pravoslavne crkve Ukrajine odnosno Kijevske mitropolije, prihvaćene od Carigradske patrijaršije (prve među jednakima u pravoslavnom svijetu).

Moguće i zbog toga što je Rusija protiv liberalne demokracije, vladavine prava, jednakosti, pedera (oprostite, dragi čitatelji, na izrazu: mislio sam na homoseksualce, ali moram prenijeti kako te ljude izvorno nazivaju, a neka mi oprosti i gospodin Vučić, jer i njemu znaju reći da je peder, a on jadan nije, gdje bi on bio homoseksualac, a i nema ništa protiv njih, mislim tih ljudi, jer je i Ana, „kako se ono kaže da je ne uvrijedim… je li, draga Ana, kako se ono kaže za tebe i tvoje“… a premijerka se usiljeno smješka i odgovara da je lezbijka. 

Anglosaksonci, ali i Nijemci i Austrijanci, Francuzi, Talijani, Poljaci i svi ostali koji riskiraju inflaciju i ekonomske nedaće svojih građana zbog sankcija uvedenih Rusiji, gledaju i slušaju spomenute tirade gospodina Vučića (barem oni koji su plaćeni da gledaju i slušaju kako bi kreirali vanjsku politiku prema regiji) i ne reagiraju. Na stranu to što je Srbija kao zemlja koja se nalazi u procesu pristupnih pregovora s Europskom unijom dužna svoju vanjsku politiku uskladiti s tekućom vanjskom politikom same Europske unije. Dakle, Anglosaksonci i oni što potječu od njih šute i prave se blesavi: od specijalnih izaslanika SAD-a i UK-a za Zapadni Balkan, Gabriela Escobara i Stuarta Peacha, do američkog veleposlanika u Beogradu Christophera Hilla. A kad Anglosaksonci šute, onda šute i svi ostali.

Grom iz vedra neba

Usred te znakovite šutnje zapadnih partnera i bjesomučnog ponavljanja srbijanskih dužnosnika o srpskoj vjernosti braći Rusima, uz povremena okupljanja srpskih desničara s ruskim zastavama i portretima Vladimira Putina, koji bi se pojavili niotkuda i nestali kako su došli a da ih nitko ne opomene ni za prometni prekršaj, kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest koju je prenijela novinska agencija Reuters, 12. travnja 2023. godine.

Pozivajući se na klasificiran dokument Pentagona, jedna od najrenomiranijih novinskih agencija na svijetu sa sjedištem u Londonu, UK, objavila je dio povjerljivog dokumenta pod nazivom „Europa – Odgovor na tekući sukob Rusije i Ukrajine“, gdje se navodi kako je Srbija odbila pružiti vojnu obuku ukrajinskim snagama, ali se obvezala da će poslati ubojitu pomoć ili ju je već isporučila. U dokumentu se dalje navodi kako Srbija ima političku volju i vojnu sposobnost da i u budućnosti osigurava oružje za Ukrajinu. 

Nakon ovog saznanja Anglosaksonci su bili prinuđeni prekinuti šutnju. Pentagon je rekao kako je sasvim moguće da Ukrajinci jedan dio svog naoružanja nabavljaju iz Srbije mada oni ne raspolažu informacijama o tome „iz prve ruke“, a zatim se u cijelu priču uključilo i američko veleposlanstvo u Beogradu izjavom kako ne mogu komentirati navodne povjerljive informacije, ali da prema njihovim saznanjima „Srbija ne prodaje oružje Ukrajini“.

Oglasili su se i zbunjeni Rusi u liku glasnogovornice ministarstva vanjskih poslova Marije Zaharove koja je „izrazila najdublju zabrinutost zbog vijesti o navodnom naoružavanju Ukrajine od strane Srbije“, te navela da će „Moskva od Beograda zatražiti služben stav u vezi novonastale situacije“.

Vučić i Zelenski u Ateni

Na dvadesetu godišnjicu Solunske deklaracije donesene na samitu EU – Zapadni Balkan, kada je dogovoreno da je budućnost Balkana u Europskoj uniji, dakle 21. kolovoza 2023. godine, u Ateni su se prvi put od početka rata u Ukrajini susreli na savezništvo prisiljeni saveznici: Aleksandar Vučić i Volodimir Zelenski.

Nakon razgovora dvojica su predsjednika prenijeli dojmove. Razgovarali su „otvoreno i konstruktivno, u prijateljskom tonu“. Sva je prilika da je sugovornicima bilo nepodnošljivo neugodno zbog direktnog susreta. Lakše bi bilo da su razgovarali putem društvenih mreža, na primjer, ili možda preko svojih glasnogovornika.

Jer, može se samo zamisliti što je Vučić rekao Zelenskom ako ga je ovaj upitao kakvo je većinsko raspoloženje srpskog naroda u vezi rata u Ukrajini. Koga Srbi podržavaju? I zašto, na primjer, u Donbasu srpski dobrovoljci ratuju na strani Rusije, a centrom Beograda tisuće ljudi marširaju u znak podrške Putinu, ako službeni Beograd podržava integritet i teritorijalni suverenitet Ukrajine, a Srbi povlače paralelu između otetog Krima ili Donbasa i otetog Kosova?

Zar to nije ista stvar iz perspektive jednog prosječnog srpskog građanina koji ne priznaje neovisnost Kosova, odnosno jednog prosječnog ukrajinskog građanina koji ne priznaje neovisnost Donbasa i Krima? Otkud onda većina Srba na strani Rusije?

Jer ako podržavate akcije Rusije (neovisni Donbas i Krim odnosno njihovo pripajanje Rusiji), onda morate biti suglasni da i Kosovo ima pravo na neovisnost te u konačnici moguće pripajanje Albaniji.

S druge strane mogao je i Vučić pitati sugovornika u svjetlu najnovijih informacija da bi Ukrajina mogla priznati Kosovo kakva je sada to logika. Jer ako priznajete Kosovo kao neovisno, a Srbija misli da je odcijepljeno kršenjem međunarodnog javnog prava, zar nije onda posve logično da i ona prizna pravo Donbasu i Krimu na odcjepljenje.  

Bilo kako bilo, na kraju razgovora su, kao i na početku, jedan drugom stisnuli ruku te izrazili zadovoljstvo susretom. Vjerojatno bi za obojicu bilo bolje da je njihovo savezništvo ostalo skriveno od očiju javnosti, zamaskirano šutnjom zapadnih dužnosnika, pregovarača, veleposlanika i dirigiranih analitičara ili klasificiranim dokumentima anglosaksonskih sigurnosnih agencija i vojnih institucija, koji bi sukladno renomeu vlasnika morali biti učinkovitije zaštićeni.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala   



Извор

Најново

ПОВРЗАНИ ОБЈАВИ
КОЛУМНИ

Ваљадолид се збогува со Дарко Димитриевски

Македонскиот интернационалец Дарко Димитриевски во новата сезона ќе...

Хрватска со нов селектор против Македонија на ЕП

Младинската репрезентација на Хрватска ќе има нов селектор...