Kina i SSSR su se mrzili. Otkud sad tolika ljubav Rusije i Kine?

NEDAVNI posjet kineskog predsjednika Xi Jinpinga Rusiji zabrinuo je brojne diplomate, političare i vojne analitičare u SAD-u i EU. U novom geopolitičkom preslagivanju svijeta, s obzirom na otvoreno ekonomsko neprijateljstvo između Zapada i Kine te rat u Ukrajini, najava bilo kakvog savezništva između Rusije i Kine je razlog za zabrinutost.

Još uvijek Kina nije izrazila otvorenu podršku Rusiji po pitanju rata u Ukrajini, a u svom planu za uspostavu mira čak je otvoreno izrazila želju da se poštuju “suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet svih zemalja”. Ali jasno je da se pokušava uspostaviti što bolja suradnja s Putinovim režimom.

Prema informacijama tajnih službi sa Zapada, kineski predsjednik Xi Jinping tražio je od Putina da pričeka s napadom na Ukrajinu do kraja Zimskih olimpijskih igara 2022. u Pekingu. To je samo po sebi dokaz međusobnog uvažavanja između dvije sile.

Iako se ne može sporiti logika iza takvog plana, jer se Rusija i Kina u mnogočemu nadopunjuju, situacija je kompleksnija. Povijest odnosa između te dvije zemlje je turbulentna, s razdobljima suradnje, ali i otvorenog neprijateljstva, pa čak i jednog direktnog rata (iako službeno neobjavljenog).

Duga povijest sukoba između Rusije i Kine

Ako na današnju Rusiju gledamo kao na dio šireg kontinuiteta u koji spadaju SSSR i carska Rusija, što je dio proklamirane ideologije Putina i njegovih pristaša, a na današnju Kinu kao nastavak carske Kine, onda povijest sukoba seže još u 17. stoljeće.

Prvi zabilježeni sukob dogodio se u drugoj polovini 17. stoljeća, kada su u sklopu ruskog osvajanja Sibira Kozaci (poluautonomna vojna postrojba Ruskog Carstva) pokušali podčiniti autohtono stanovništvo oko rijeke Amur, koje je priznavalo vlast kineske dinastije Qing.

Taj sukob je Rusija izgubila, ali je iskoristila potpuni vojni, društveni i gospodarski kolaps Kine u drugoj polovici 19. st. i doslovno zaprijetila Kini da će objaviti rat osim ako joj ne prepusti preko 600 tisuća kvadratnih kilometara teritorija između rijeka Amur i Ussuri te Japanskog mora.

Time je ostvaren geopolitički cilj izlaska na toplo more na istoku Rusije. Ubrzo nakon toga uspostavljen je Vladivostok, danas grad s više od pola milijuna stanovnika i sjedište ruske Pacifičke flote.

1900. godine Rusija je okupirala cijelu Mandžuriju (današnja sjeveroistočna Kina), što je pet godina kasnije poslužilo kao izgovor carskom Japanu da kasnije okupira tu regiju i protjera Ruse.

SSSR i Kina – prvo saveznici pa potom neprijatelji

Nakon što je uspostavljen SSSR, ubrzo počinje novi otvoreni rat s Kinom. Jedini teritorijalni pomak je bila ruska okupacija malog područja na točki u kojoj se spajaju rijeke Amur i Ussuri iako je poginulo nekoliko tisuća vojnika.

SSSR je podržavao Kinu u borbi protiv carskog Japana tijekom Drugog svjetskog rata, i to nacionalističku stranku Kuomintang, a kineske komuniste uvjeravao je u suradnju s vlasti. Nakon što je nacionalistički vođa Čang Kaj-šek otkazao suradnju SSSR-u i proveo čistku komunista zbog sovjetske aneksije regije Tannu Uriankhai, Staljin počinje naoružavati komuniste.

Komunisti pobjeđuju u građanskom ratu, a Mao i Staljin potpisuju “Ugovor o prijateljstvu, savezu i uzajamnoj pomoći”. Dvije zemlje se brzo razilaze po pitanju tumačenja komunističke doktrine i modela ekonomskog razvoja. Razina ekonomske suradnje je ipak bila velika, a većina izvoza Kine je išla u SSSR. Kinezi su nudili gotovo besplatnu radnu snagu za rad u Sibiru, a SSSR tehnologiju i tehničke stručnjake.

Neobjavljeni rat između Kine i SSSR-a

Smrću Staljina i dolaskom Hruščova na vlast u SSSR-u počinje proces destaljinizacije. Vodstvo se odriče nasljeđa Staljina, a u tome Mao vidi prijetnju za stabilnost svoje vlasti. Odnosi su zahlađeni, ali još uvijek dovoljno jaki da se pregovara o uspostavi baza za sovjetske nuklearne podmornice u Kini.

Dogovor oko toga je ipak propao, a 1959. SSSR prestaje pomagati Kini da razvije nuklearnu bombu. 1969. izbio je otvoreni rat između dvije komunističke sile iako ga nijedna strana nije službeno objavila. To je bila kulminacija svih dotadašnjih sukoba u povijesti. Uslijed tenzija oko razilaženja između SSSR-a i Kine, Mao i kineski komunisti počeli su otvoreno govoriti o reviziji granice.

Smatralo se da regija od rijeke Amur do Japanskog mora, koju je carska Rusija u 19. stoljeću dobila od carske Kine pod prijetnjom rata, treba pripasti Kini. Opravdanje je bilo da ugovor o ustupanju navedenog teritorija nije valjan jer je potpisan pod prisilom i prijetnjom.

Ovisno o izvoru, na svakoj su strani poginuli deseci ili stotine vojnika. Neobjavljeni rat trajao je pola godine, a počela ga je Kina. Većina sukoba se odvijala na jednom od riječnih otoka, koji je SSSR okupirao još 1929.

Velika napetost nastupila je nakon što je Kina napala Vijetnam, svega pet godina nakon što se SAD povukao iz Vijetnama. Iako SSSR nije direktno intervenirao, slao je opremu Vijetnamu, a postojao je i potpisan vojni sporazum između te dvije zemlje.

Rusija je počela zaostajati za Kinom

Na kraju 20. stoljeća SSSR se raspada, a nova država Rusija ekonomski, vojno, politički i demografski propada. Kina je tek počela svoj veliki ekonomski uzlet, djelomično napuštajući komunističko ekonomsko uređenje i otvarajući svoja vrata investicijama kompanija sa Zapada, koje su pohrlile iskoristiti jeftinu radnu snagu.

Tu nastaje točka velikog ekonomsko razdvajanja, a Kina od siromašnijeg i manje razvijenog partnera u nekadašnjem komunističkom duopolu s SSSR-om postaje daleko uspješnija od Rusije. Danas je situacija prilično drukčija od one u vrijeme Staljina i Mao Ce-tunga.

Kina je poznata kao jedna od tehnoloških sila, drugo najveće gospodarstvo na svijetu i važan svjetski geopolitički faktor. Rusko gospodarstvo je s vremenom tehnološki zastarjelo, a nekadašnji globalni utjecaj SSSR-a je spao na održavanje (i gubitak) regionalne moći.

Sasvim različite zemlje i gospodarstva, no postoji sinergija

Promjene koje se zbivaju od ranih 90-ih su ogromne i sasvim su izmijenile povijesne odnose moći između dvije zemlje. 1991. godine BDP po stanovniku Rusije, mjereno po tečaju dolara iz 2015., iznosio je 7432 dolara. U Kini je iznosio 1100 dolara, skoro sedam puta manje.

Danas Kina ima veći BDP po stanovniku od Rusije, 11.188 dolara prema 10.216 dolara Rusije. Kada se korigira za cijene (PPP), Rusija je još uvijek u prednosti za otprilike trećinu. Ali po toj metrici je ranih 90-ih standard u Rusiji bio osam puta veći nego u Kini.

BDP čak skriva razlike između dvije zemlje jer je za Rusiju nerealno visok zbog velikog izvoza sirovina, primarno plina i nafte, što iskrivljuje sliku. Gledajući ukupnu dodanu vrijednost industrijske proizvodnje, Kina ostvaruje 40 posto dodane vrijednosti u srednje i visoko tehnološko razvijenoj industriji. Rusija samo 26 posto.

Unatoč velikim prirodnim rezervama energenata, koje izvozi diljem svijeta, Kina je 2019. izvezla 2.63 bilijuna dolara vrijednosti, a Rusija 481 milijardu dolara. Struktura izvoza je takva da se 60 posto ruskog odnosi na naftu i plin (bez ostalih sirovina), a blizu 50 posto kineskog na elektroniku.

Upravo u razlici između onoga što proizvode treba tražiti razlog za pokušaje boljeg ekonomskog povezivanja dviju zemalja. Kina ima tehnologiju i proizvodnju, a Rusija obilje sirovina. Sinergija je očita; Rusija može Kinu opskrbljivati jeftinim sirovinama, a Kina Rusiju jeftinim proizvodima.

Jedino područje u kojem je Rusija Kini još uvijek zanimljiva kao nešto osim velikog skladišta materijala i sirovina je vojna tehnologija. Iako je gospodarstvo od raspada SSSR-a tehnološki sve više zaostajalo (počelo je zaostajati još u SSSR-u), visoka razina vojne tehnološke industrije se održala do današnjih dana.

Nakon početka rata u Ukrajini i uvođenja sankcija Rusija pokušava napustiti korištenje dolara. Zamjenu vidi u kineskom juanu, a do kraja 2022. udio izvoza Rusije koji je plaćen tom valutom popeo se na 16 posto (0.4 posto prije rata), 23 posto uvoza (4 posto prije rata), a čak trećina trgovanja na burzi odvija se u juanima (3 posto prije rata). Odvija se svojevrsna dedolarizacija ruskog gospodarstva paralelno s “juanizacijom”.

Pokušaj suradnje preko BRICS-a 

Pokušaji povezivanja Rusije i Kine nisu novost. Već se pokušalo stvoriti institucije za međusobnu suradnju, koja bi bila proširena i na druge države, preko inicijative BRIC. Grupa je to koju, osim Kine i Rusije, čine Indija i Brazil.

Osnovana je 2009. u ruskom Jekaterinburgu i od tada je organizacija stvorila brojne institucije. 2015. godine zemlje BRICS-a (S je dodano kada se priključila Južnoafrička Republika) osnovale su Novu razvojnu banku (NDB), koja je zamišljena da bude alternativa institucijama sa Zapada – Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu (MMF).

Članice BRICS-a imaju jednake udjele u vlasništvu Nove razvojne banke (NDB) i čini se da je Rusija ne može kontrolirati. Naime, već 3. ožujka 2022. banka je zaustavila sve transakcije prema Rusiji, čime se efektivno priključila financijskim sankcijama Zapada.

Donekle Rusija iskorištava zemlje BRICS-a, primarno Kinu i Indiju, za zaobilaženje sankcija Zapada. Kako su nafta i plin uglavnom jedina stvar koju Rusija proizvodi, a da ostatak svijeta to zanima (osim naoružanja), tako su te sirovine glavni izvozni proizvod Rusije i u zemlje BRICS-a. Ali ipak je povećana kupnja Kine i Indija donekle pomogla Rusiji da sanira gubitak tržišta EU iako s golemim cjenovnim popustom, i do 30 dolara po barelu sirove nafte.

Rusija i Kina ipak ne kontroliraju BRICS

Realno se ne radi o dovoljno jakom savezništvu da bi se na tome moglo nešto graditi jer je riječ o geografski, politički, društveno i kulturološki jako različitim državama. Jednostavno nemaju dovoljno dodirnih točaka (interesa) koje bi ih mogle držati na okupu. To pokazuje stav tih zemalja o ratu u Ukrajini.

U prvom glasanju za prekid rata Rusije protiv Ukrajine 2. ožujka Brazil je glasao za osudu Rusije, dok su ostale članice bile suzdržane. U glasanju 24. ožujka Kina i Brazil glasali su za rezoluciju kojom se omogućuje humanitarni pristup regiji, dok su Indija i Južnoafrička Republika bile suzdržane navodeći izraz koji izaziva podjele u predloženoj rezoluciji.

Uoči summita BRICS-a 2022. ministri vanjskih poslova država članica izdali su zajedničku izjavu, u kojoj su istaknuli svoju potporu dijalogu između Rusije i Ukrajine. Ključno je to što BRICS nije zauzeo zajednički stav o sukobu Rusije i Ukrajine, već he umjesto toga pozvao na pojedinačne nacionalne stavove donesene na Generalnoj skupštini UN-a.

Uglavnom se može zaključiti da Rusija ne kontrolira BRICS, a vjerojatno ni Kina. Buduća savezništva gradit će se na liniji Moskva-Peking bez oslanjanja na Indiju, Brazil i Južnoafričku Republiku.

Još uvijek više taktička nego strateška suradnja

Dvije zemlje se sporo, ali neprekidno približavaju još od raspada SSSR-a. Ranih 90-ih se u diplomatskim izjavama i dokumentima govorilo o “partnerstvu”, a već 2001. to je preraslo u “prijateljstvo” i potpisivanje “Ugovora o dobrosusjedstvu i prijateljskoj suradnji”. U nedavnom posjetu kineski predsjednik Putina je nazvao “starim prijateljem”.

Osnivači su i drugih međunarodnih organizacija, poput Šangajske organizacije za suradnju. Često nastupaju zajednički u globalnim institucijama, ali su podjednako često na suprotnim stranama. Za sada se ne vidi veća razina koordinacije na međunarodnoj sceni.

Najčešće je to obrambena suradnja, a ne proaktivna i (još) nije utemeljena na zajedničkoj dugoročnoj strategiji. Savezništvo Rusije i Kine ipak postoji na povremenoj diplomatskoj taktičkoj razini, što predstavlja izazov SAD-u i EU.

Obje zemlje imaju koristi i od veće ekonomske suradnje jer se po strukturi gospodarstava nadopunjuju. Golemo gospodarstvo Kine vapi za sirovinama i energijom, a tehnološki nerazvijena industrija Rusije ne može zadovoljiti potrebe svog stanovništva za potrošačkim dobrima i elektronikom.

Također traže alternativu tržištima Zapada, o kojima ovise. Rusija je ratom u Ukrajini dugoročno ostala bez glavnog kupca – EU, pa naftu i plin prodaje Kini i Indiji po daleko manjoj cijeni od tržišne. Kini su EU i SAD glavna izvozna tržišta, a tu ovisnost želi smanjiti izvozom u Rusiju, koja čini manje od 2 posto izvoza Kine.

Savezništvo Rusije i Kine je u teoriji dobra ideja, ali u praksi teško održivo, kao što povijest pokazuje. Glavne stvari koje ih trenutno spajaju su pokušaj stvaranja alternativnog svjetskog poretka i otpor Zapadu. No imaju jako različite koncepcije o tome kako bi taj svijet trebao izgledati, a na tome se ne može graditi dugoročna suradnja, što je također povijest rusko-kineskih odnosa pokazala.



Извор

Најново

ПОВРЗАНИ ОБЈАВИ
КОЛУМНИ

Андоновски со два гола во финишот му донесе голем бод на Трст

Македонскиот интернационалец Даниел Андоновски продолжува со одличните настапи...

Андоновски повторно најдобар – му донесе голем бод на Трст!

Македонскиот интернационалец Даниел Андоновски продолжува со одличните настапи...