Koliko su ovo u Beogradu prosvjedi protiv Vučića, a koliko za rješenja?

PROSVJED oporbe i revoltiranih građana ovog petka je okupio preko 50.000 sudionika, koji su opetovano tražili smjene i zabrane.

Okupljanja polako ulaze u uobičajenu vikend-rutinu kakvu posljednjih godina prakticira srpska oporba. Bez autentičnog građanskog i potvrđenog antiratnog lidera, Vučićevi protivnici već godinama hodaju kao bezglava tijela, koja uglavnom znaju što neće i a kada prozbore što žele – osim implicirane ostavke/smjene Vučića – imamo pred sobom ljude koji nude istu ili još radikalniju konzervativnu politiku od sadašnje vlasti.

Izbori i politička javnost su makli sa scene i te rijetke ljude pomirenja kao što su Nenad Čanak I Čedomir Jovanović, tako da je provalija između normalnog i nenormalnog stanja, na čijoj se obali nalazimo, sve šira i dublja.

Vlast i njeni mediji ponavljaju samo umnoženu, a tehnološki istu operaciju odmazde prema opoziciji koja je precizno formatirana još za vrijeme Miloševića. Pored vrijeđanja, omalovažavanja, stigmatizacije i kompromitacije pojedinaca, u prvom planu je tradicionalno licitiranje brojem prisutnih na prosvjedima.

Prije nekoliko godina prijatelj koji nije mogao sa mnom na utakmicu pozvao me je pred kraj utakmice i prvo upitao koliko ljudi ima, a ne koji je rezultat. Srbi, kao i svi mali narodi, pate od velikih brojki. Zato i vole Ruse i Kineze. To vlast odlično zna i svaki realni broj prosvjednika na ulicama dijeli se s pet.

Tako se po starom dobrom običaju lako udaljavamo od prvobitne teme, ma koliko ona bila ozbiljna, gubeći se u labirintu pretjerivanja i nabrajanja. Vučić je zato i zakazao “kontraminting” za 26. svibnja, da se prebroje, tek toliko da se zna.

Srbija polako zatvara krug koji je otvorio Milošević

Oni koji se sjećaju kontramitinga iz prosinca 1996., kada je tijekom zimskih prosvjeda oporbe došlo do fizičkog kontakta dviju strana prisutnih u desecima tisuća simpatizera, strahuju da bi se to moglo ponoviti i 26. svibnja, tim više što skup pada u petak, dan koji je i oporba odabrala za svoja buduća redovita okupljanja.

Politički kontekst u kojem rastu unutarnje napetosti, pregovori Beograda i Prištine te rat u Ukrajini kojem se ne nazire kraj, situaciju čini samo dramatičnijom, pojačanu svakodnevnim slikama smrti i govora mržnje.

Apokaliptični poraz politike zapečaćene krvlju Zorana Đinđića

Srbija polako, istovremeno režeći i kukajući, zatvara krug koji je otvorio Milošević 1989. U ovih skoro 35 godina agonije prevaljen je put od oduzimanja suštinske autonomije kosovskim Albancima do očajničke borbe za Zajednicu srpskih općina, kao vid suštinske autonomije preostalih Srba na Kosovu.

Ono što smo oduzeli drugima sada tražimo za sebe, od istih onih kojima smo oduzeli. Mislim, autonomija… Oni ne daju, a mi se durimo i ne priznajemo. Što ti je život!? To je tek prva slika apokaliptičnog poraza jedne u suštini kontinuirane politike, zapečaćene krvlju Zorana Đinđića, koja je imala tek kratak brejk početkom tisućljeća.

Posljednje desetljeće 20. stoljeća predstavljalo je jedno od razvojno najdinamičnijih desetljeća u povijesti civilizacije. Baš to desetljeće Srbi su proveli pod međunarodnim sankcijama, gubeći ratove i teritorije. Spomenuto desetljeće je vjerojatno bilo i najgore za postkomunističku Rusiju.

Ekonomski na koljenima, ona je izgubila imperij u dva koraka – prvo istočno-europski, a potom i sovjetski. Koštunica je došao na mjesto Đinđića, Putin je zamijenio Jeljcina. Kada su izašli iz “pećine devedesetih” i osvrnuli se oko sebe, zatekli su svijet koji je otišao toliko daleko da su braća odustala od svake kompeticije. Mnogo bliža im je postala (izmišljena) daleka prošlost nego bliska budućnost.

“Na Istok, na Istok”, orilo se i ori se tundrama i stepama kolektivne paranoje slavenske braće. Umjesto konstruktivne borbe za svoje “mjesto pod Suncem”, u obitelji modernih naroda braća su izabrala opstrukciju i rezignaciju, zauzela odlučan ignorantski i nihilistički stav prema svijetu i vremenu.

Performans na televiziji

Drugu sliku, koja na vrlo upečatljiv način govori o tome koliko je u Srbiji izostalo suočavanje s prošlošću i katarza nakon devedesetih, predstavlja performans koji već mjesecima gledamo svakog vikenda, u jutarnjem programu televizije K1.

Taj višesatni program vode dva novinara koji su pod Miloševićem bili na potpuno suprotnim stranama medijske Srbije. Zoran Ostojić, novinar i direktor beogradskog Studija B, jedine slobodne televizije s početka devedesetih, na jednoj, i Milorad Komrakov, urednik i voditelj središnjeg dnevnika državne televizije i drugih ratnih specijala, poznat po tome što je srpsko gledateljstvo obavijestio o hrvatskoj “Oluji” – u devetnaestoj minuti Dnevnika iako je egzodus trajao već satima?!

Ovaj zanimljiv igrokaz, koji se često tijekom emisija pretvara i u raspravu o ispravnosti novinarskog ponašanja u prošlosti, jasno pokazuje koliko Komrakov ništa nije shvatio ni nakon dva desetljeća.

On je zaprepašten, često ljut i svadljiv, nespreman za bilo kakvo suočavanje sa svojim greškama, pokušavajući patetično i bljutavo sebe predstaviti kao žrtvu. Komrakov ne samo da je, za mlađu publiku koja ga ne poznaje, direktan link prema mračnom i krvavom dobu Slobinih medija nego i metafora prevladavajuće kolektivne psihologije koja na mjestu za kategorijalni aparat moralnog samosagledavanja vlastitih grijehova zjapi crnom rupom.

Snimka Uroša Blažića

Treća slika, koja najdirektnije povezuje utjecaj toksičnih medijskih sadržaja na zločinačke postupke pojedinaca, sadržana je u jednom videoklipu s TikToka koji je objavio ubojica iz Mladenovca Uroš Blažić. U 20 sekundi vidimo ubojicu kako se usred zime kupa u nekom potoku trljajući se snijegom.

Euforičnim, prijetećim, polurežećim glasom izgovara: “Što je ovo?! Mali Kristijan, a, mali Kristijan, a…”, direktno se referirajući na okorjelog kriminalca koji je direktno iz zatvora prvo otišao u reality, a potom dobio i svoju autorsku emisiju na nacionalnoj frekvenciji. Siguran sam da Uroš Blažić nije mislio na Christiana Diora niti Christiana Schmidta, već upravo na Kristijana Golubovića.

Srbija koja se nakon 3. svibnja oduzela, a u ovih deset dana pokušavala sabrati, izbjegavala je iskrenu raspravu o pravim uzrocima zla i prekrivajući suštinske teme glorifikacijom široke akcije za predaju i prikupljanje legalnog i nelegalnog oružja.

Ostavka ministra prosvjete Branka Ružića samo nas je podsjetila i tko su nam ministar vanjskih poslova i šef službe sigurnosti. Naime, sva trojica su pripadnici političkog podmlatka koji je ispuzao ispod jorgana Slobodana Miloševića i Mirjane Marković.

Ako tome dodamo da se narod, kako od dragosti šef zove građane Srbije, između Čede i Čanka s jedne i Mladića, Šešelja i Šljivančanina… s druge strane, opredijelio svim srcem za ove druge, jasno je da se kolektivni marš k ambisu s povezom preko očiju nastavlja. Simpatija, podrška i stavljanje na stranu ratnih zločinaca umjesto na stranu mirovnih aktivista jest najdirektnija podrška i sasvim otvoren poziv na nasilje.

Zaglavljena Srbija

Srbijica, dakle, ostaje zaglavljena između Sivog doma i Južnog vetra ližući svoje otvorene Rane.

Politički prosvjedi su reakcija na monstruozna ubojstva koja su svakako proizvod političke patologije i zato moraju biti i s političkim zahtjevima. Ako sam dobro razumio, službeni zahtjevi skupa u Beogradu su ostavke ministra policije i šefa tajne službe.

Ranije se govorilo o smjeni ljudi iz medijskog regulatornog tijela, uklanjanju nasilnih sadržaja i samih kriminalaca i njihovih sponzoruša iz programskih sadržaja prije svega Happy i Pink TV-a. 

Mi imamo reakciju koja je legitimna i prirodna, ali se postavlja pitanje po čemu se u vrijednosnom smislu organizatori razlikuju od Vučića, tj. koliko su ovo prosvjedi protiv Vučića, a koliko za autentična rješenja čije prijedloge dosad nismo čuli, osim smjena i zabrana, koje su naravno legitimne, ali svakako nisu dovoljne.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala