Otvara li Crkva u Hrvata Pandorinu kutiju spolnog zlostavljanja djece?

Otvara li Crkva u Hrvata Pandorinu kutiju spolnog zlostavljanja djece?

OVIH su nas dana mediji uredno i objektivno obavijestili o još jednom pedofilskom slučaju u redovima Katoličke crkve u Hrvata i odšteti žrtvi od nimalo vrtoglavih 90 tisuća kuna. Ne ulazim u pravne aspekte, samo bih želio istaknuti dvije rečenice s ovog suđenja koje otkrivaju još puno dublje probleme (ali i donose zraku optimizma).

“Ako je grljenje grijeh…”

Optuženi fratar S.G. dovodio je dječake u svoju sobu, htio je dovesti i jedno dijete s teškoćama, a po vlastitom iskazu, tamo ih je samo grlio. “Ako je pogreška zagrliti nekoga bez zle namjere, onda sam pogriješio”, naveo je ovaj fratar u ne baš dirljivom ne baš priznanju. I ujedno otkrio koliko je moralno neosjetljiv, što je tipično za zlostavljače.

Jer grljenje djece čak i bez zle namjere jest problem.

Studentima sam tu lekciju pokušavao jasno dovesti k svijesti: učenike ne smijete dodirivati, grliti, oni to praktički uvijek doživljavaju kao povredu intimnog prostora (što i jest). Kolegu koji se nije držao te etike učenici su prozvali Peder, a on u tom svom neprestanom maženju i dodirivanju nije vidio ništa zlo (na kraju je ostao bez posla). Učenici fizički dodir očekuju od svojih roditelja, rodbine, prijatelja, ne od profesora. 

Ni od svećenika.

Jesu li ovom fratru – kao i svim drugim svećenicima – ikada to rekli njihovi predavači na teologiji?

“Otjerao sam pet svećenika…”

A rečenicu koja me se najviše dojmila izrekao je fra A.N.K. (uzgred, čemu ta zaštita inicijalima?). On je dočuo za ponašanje “fratra bez zle namjere”, ispitao slučaj i proveo disciplinski postupak. “Osobno sam otjerao pet svećenika zbog njihovih nedjela”, rekao je A.N.K., čovjek čije riječi i plaše i daju nadu.

Daju nadu zato što očito ima ljudi u samoj Crkvi koji nisu poput kardinala Ratzingera spremni zataškavati stvari glumatajući neku zaboravnost: “Ah, da, bio sam na tom sastanku, ali nisam donio odluku da se svećenika-pedofila samo preseli u drugu župu”, nevino je uzvratio umirovljeni papa kad su mu dokazali da je bio tamo gdje je tvrdio da nije bio. 

A.N.K. nije zanemarivao pritužbe župljana i nije prihvaćao isprike da se tu radilo samo o bezazlenom grljenju. Zašto bi itko dovodio djecu u sobu?  Odradio je sve što je mogao u granicama svojih nadležnosti – jedino što mislim da je trebao neizostavno uključiti i policiju.

Pa da “bezazleni fratar” malo i odleži u zatvoru, da ne završi cijeli proces kao tužba za klevetu.

Koliki su razmjeri u Hrvatskoj?

Ne znamo nad koliko svećenika A.N.K. ima nadležnost, ali sama činjenica da ih je petoricu otjerao zbog pedofilije govori da je ta pojava puno raširenija nego što se dosad saznalo. I to je ono što plaši.

Nedavno je teolog Tonči Matulić napisao i cijelu knjigu o problemu pedofilije u redovima Crkve u Hrvata (i Crkve općenito) – i za to prvi put zaslužio plus od mene (ako mu to što znači). Izrazio je mišljenje da se crkvena pedofilija u Hrvatskoj nije raširila kao u Irskoj jer kod nas tijekom komunizma Crkva nije imala tako jaku društvenu ulogu (eto neke dobrobiti i od komunizma). 

Možda je u pravu, samo što to ne možemo znati dok se stvar detaljno ne ispita. Crkva u Francuskoj u tome je otišla najdalje i utvrdila stravične razmjere pedofilije i seksualnog zlostavljanja. A ni u toj sekularnoj zemlji Crkva nema ni izbliza takvu ulogu kakvu je imala u Irskoj.

Svoje su istraživanje prvi napravili u Americi (pritisnuti javnim razotkrivanjima), onda su to napravili i Australci, Irci, pa nedavno i sistematični Nijemci, kojima su se na kraju pridružili prilično površni Talijani. 

Vrijeme je da se to napravi i u Hrvatskoj.

Malo neugodne matematike

Studija u Njemačkoj, nastala na temelju 38 tisuća crkvenih spisa nastalih od 1949. do 2014., tvrdi da se pod optužbom za pedofiliju našlo 4.4% klerika (svećenika i redovnika). Amerikanci su došli do praktički iste brojke, a u Australiji ona iznosi još viših 7%. Za sada još nema istraživanja koje bi pokazalo značajno manji postotak klerika – kojih u Crkvi u Hrvata, prema službenoj statistici HBK, ima oko 3200. Podijelite to ugrubo s 25 (4% je isto što i 1/25) i dobijete 128 sadašnjih klerika zlostavljača.

Da se vratimo onome što je rekao odlučni A.N.K. – je li onih 5 svećenika koje je otjerao bilo tek 4% svih o kojima je on skrbio? Je li on baš naišao na posebno lošu situaciju ili je to neki prosjek? Nemam odgovor na to pitanje, nema ga ni Tonči Matulić sa svojim filozofskim rezoniranjem. Samo je jasno da svi oni slučajevi pedofilije koji su dospjeli do javnosti u zadnjih trideset godina jesu tek vršak ledenog brijega. I vrućeg kestena u rukama Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Dodajem još jedan statistički podatak koji su nam ostavili i Nijemci i drugi: preko 60% žrtava su dječaci, najveći dio u dobi između 10 i 14 godina. Da prekinemo ona neukusna trolanja kako su pedofili heteroseksualci, kao da je to jako važno (osim za Crkvu koja ne dopušta homoseksualce).  

Moralna obaveza Crkve

Najavljuju li istupi A.N.K. i Tončija Matulića da će Crkva u Hrvata uistinu nešto poduzeti u razotkrivanju pune istine, kažnjavanju počinitelja i obeštećenju žrtava? Ili će se pustiti da “institucije rade svoj posao”, pa koga uhvate – uhvate?

Nemam namjeru propovijedati Crkvi (a imao bih što). Ako oni sami ne shvaćaju što je njihova obaveza, onda u akciju treba krenuti država. Na to ih trebaju natjerati i slobodni mediji upornim razotkrivanjem slučajeva, koliko god to izazivalo bijes beznačajnih trolova.

Dosta je bilo onih koji bi radi mira u kući sve prešutjeli. 

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?



Извор

претходниот член,
Следната статија

Најново

ПОВРЗАНИ ОБЈАВИ
КОЛУМНИ