Zašto Bog ne uslišava molitve nogometaša?

PRIJE gotovo trideset godina u crkvi smo taman završili sa zajedničkom molitvom kada se javio neki tinejdžer s dodatnom željom: “I da Hajduk večeras pobijedi!” Ja sam mu na to uzvratio da se vjerojatno tako mole i protivnički navijači (konkretno, Ajaxa), pa bi onda rezultat mogao biti 0:0.

Svi traže isto

Vi koji se sjećate tih dana znate da je tekma tako i završila. Kao što ste i sami shvatili, onaj moj odgovor klincu nije bio pogađanje rezultata, meni to ne ide (evo, prognoziram danas 2:1 za Argentinu pa provjerite i sami).

Radi se o čisto logičkom zaključku: kad bi Bog uslišavao sve molitve navijača i igrača, morao bi to nekako uravnotežiti i onda bi sve utakmice završavale neriješeno. Pretpostavljam da bi on, po definiciji svemoćan, s vremena na vrijeme izveo i to da rezultat bude 8:8 tako da postignu gol i svi oni koji su ga za to molili. A katkad bi uslišio vratare i gledali bismo mečeve bez golova.

Čuda su uvijek moguća

Kao što i sami vidite, ni na ovom Svjetskom prvenstvu igrači se ne zamaraju ovom mojom matematikom. Svi se revno pomole, što Isusu, što Alahu – a hindusima i židovima ionako su zatvorena vrata velikih nogometnih natjecanja. Kad god zabije gol, Neymar se redovno zahvali onom gore. Kao da je tajna njegovog loptanja u vjeri, pa bi po toj logici papa Franjo ili Batarelo trebali zabijati s pola terena u rašlje.

“Nema na čemu”, odgovorio je ljubazno na Neymarovo ushićenje Isus u 105. minuti već povijesne utakmice Brazila protiv Hrvatske. “Za deset minuta vidjet ćemo koliko je tvoja vjera jaka”, reče nebesko biće kojemu je upravo pristigla vruća molitva tromog, ali skrušenog Brune Petkovića.

“On da Brazilu zabije gol? Bilo bi to veliko čudo!” češkao se anđeo kod božjeg prijestola. Da ne pričamo o dodatnom problemu što je to bio sukob dvije katoličke, dakle, pravovjerne momčadi. Lako bi se stvar riješila da se igralo protiv pravoslavnih Srba ili engleskih protestanata. “Uslišit ću Petkovića, a onda prestajem gledati meč”, presjekao je dvojbu Gospod.

Čemu uopće molitva?

A sad da se malo uozbiljimo i pokušamo odgovoriti na pitanje koje je mene mučilo još kao vjernika i o kojemu sam predavao i svojim studentima. Što se uopće postiže molitvom?

Nju vjernici ne shvaćaju kao neki hokus-pokus kojim se magijski mijenja realnost. Ona je upućena božanstvu i nekako pokušava utjecati na njega. Da se kojim slučajem radi o molitvama Zeusu ili Amonu, kakve su se nekada stvarno upućivale, stvar bi bila jasna: svojim biranim riječima i poniznim stavom vjernik nekako pokušava nagovoriti inače mušičavog boga.

Problem je što u monoteističkim religijama – koje jedine i imaju šanse na Svjetskom prvenstvu – imamo koncept savršenog boga, koji sve zna i donosi najbolje moguće odluke tisućljećima unaprijed. Stoga je pokušaj utjecanja na njegov um apsolutno nepotreban. Ako je tako svemoćni um odlučio, Dinamo će na ljeto 2517. proslaviti 500. uzastopnu titulu prvaka Hrvatske, kakve god molitve upućivali navijači Hajduka, Osijeka i Rijeke.

Izlazak iz ćorsokaka

Da samo znate koliko dugo kršćanski teolozi pokušavaju riješiti ovu zapetljanu dvojbu. Jedan odgovor veli da mi molitvom ne utječemo na božanski um, nego na svoj. Molitva je ta koja nam pomaže da spremno i radosno prihvatimo božju volju, kakva god ona bila. Neymar to očito nije shvatio tako da već danima cmizdri zato što je izgubio s 1:1.

Problem s takvim objašnjenjem je da je ono puno bliže budističkom nego kršćanskom shvaćanju molitve. Budisti vjeruju u nepromjenjivost prave realnosti, mi smo tu samo slučajno i privremeno, sva nam je zadaća da ne patimo dok postojimo. Tako ide kako ide, što to prije shvatite – tim bolje za sve.

Patnja nastaje zbog želja, nema želja – nema patnje. Uđete u utakmicu bez ikakve strasti za pobjedom i onda ne kukate zbog poraza. Samo zamislite kako 22 bezvoljna igrača, koji ne vjeruju u smisao bilo čega, udaraju loptu pred pospanom publikom. Doduše, mirnom prihvaćanju božje volje skloni su i muslimani, pa se marokanski igrači nakon svake utakmice klanjaju.

Bog otvoren za opcije

Drugi mogući odgovor je puno kompliciraniji, u njemu se potpuno drugačije shvaćaju pojmovi božje svemoći i sveznanja. Boga se vidi otvorenim za razne opcije, nema unaprijed donijete odluke.

Lakše je onda snaći se s tekstom Biblije u kojemu nam se nerijetko čini da je i sam Bog nekako zatečen razvojem situacije te je sklon i promjenama odluke. Primjerice, Adamu je rekao da će onaj dan kad okusi zabranjeni plod zacijelo umrijeti. Izvorni tekst je tu još tvrdoglaviji. Ako ste učili hebrejski pa znate što je qal konjugacija i što znači kad se isti glagol dvaput izrekne, jednom u apsolutnom infinitivu, a drugi put u imperfektu – onda vam je sve jasno.

Da skratim diskusiju, Bog nije rekao Adamu “toga ćeš dana postati smrtan”, nego “toga ćeš dana definitivno umrijeti”. Kao što ste čitali, Adam je okusio plod i – nije baš odmah umro, Bog je promijenio odluku.

Ali takvo shvaćanje naći ćete samo u liberalnim krugovima kod protestanata i židova, a oni, kao što znate, slabo kotiraju u nogometu.

Jednostavnije rješenje dvojbe

Zapravo, još dok sam bio vjernik, bila mi je strana pomisao da se Bog uopće bavi nogometom. Na njegovom mjestu bavio bih se molitvama zabrinute ukrajinske majke koja ne zna kako će njezina obitelj prezimiti, ili nesretnog Kongoanca u bespućima trajnog rata, ili bolesnog Indijca koji nema novca za liječenje. Koga briga za suze neke bogate superzvijezde jer je jedna lopta odsjela tamo gdje nije smjela, a druga se zabila u vratnicu?

Možda nam svane tek kad shvatimo da nemamo nikog tamo gore tko se brine bilo za prognane i bolesne bilo za nogometaše. Imamo samo jedni druge.



Извор

Најново

ПОВРЗАНИ ОБЈАВИ
КОЛУМНИ

Истражувач на долговечноста ја открива нивната тајна

79 Сингапур е најновата „сина зона“ во светот, дефинирана како...

Фузија на музика и историја

Во хармонична фузија на култура, историја и музика, Кафе...

Скопска атракција: И „вљубените“ избегаа од летниковецот – нужник

Главниот скопски плоштад „Македонија“ не е украс на градот....