Toliko si bijesan da bi pobio članove svoje bivše crkve? Idi pa se liječi

LJUDI napuste svoju religiju iz različitih razloga. Najveći dio njih tijekom vremena jednostavno izgubi vjeru, prestane čak i misliti o njoj. Još neko vrijeme ide u crkvu ili džamiju ili gdjegod već – pa tako sve rjeđe i rjeđe. I onda ga ondje više nema, nastavlja mirno s nekim svojim životom.

Odlazak iz Katoličke crkve

Takvo je ponašanje krajnje tipično za katolike. Krste ih kao bebe, kasnije se krizmaju, idu na vjeronauk (jer im je pater rekao da inače nikome neće moći biti kumovi). Ali u crkvu odlaze samo za Uskrs i Božić, na vjenčanja i mise zadušnice. Dakle, godišnje u prosjeku 2.4 puta. Čak su i neki crkvenjaci procijedili kako je sveta potvrda postala obred svečanog odlaska iz Crkve. 

Ogromna većina ipak će se na popisu izjasniti kao katolici, katkad opsovati ateistički Imbex, a onda nastaviti sa životom kakav vode i oni koji crkve nisu nikada vidjeli. Manjina njih kasnije će doživjeti veliko obraćenje, pa klečati na Trgu e da bi nam se ženskinje opet odijevale kao Djevica Marija. 

A ima i onih koji će prelomiti i pošteno sebi, a i zapanjenim članovima obitelji, reći da nisu više vjernici, da možda oni soroševci u Yudexu imaju pravo. 

I koliko god ja bio ciničan prema Katoličkoj crkvi, mora se priznati da ona nikoga ne sili na ostanak. One koje je krstila i dalje smatraju svojima, a Bog će, kažu, na Posljednjem Sudu utvrditi tko ide kuda. Svom bivšem vjerniku održat će i misu zadušnicu, bez problema. Ako tko to, dakako, plati.

Četvrta vrsta katolika

Pošteno govoreći, postoji još jedna vrsta katolika, upravo ona kojoj sam i ja pripadao. Nezadovoljni svim tim tradicijama, ikonama i kipovima, svecima, svećenicima – napose papom – a željni neke dublje duhovnosti, pridružit će se nekoj drugoj kršćanskoj (ili čak i hinduskoj) zajednici, prihvativši sva njezina pravila. Pa će drugima pričati da je papa Antikrist (što baš i nije točno), da je Crkva širitelj zabluda (što i jest točno) te vabiti svoju neugodno zatečenu rodbinu i prijatelje da im se pridruži.

Neki će u tome ostati doživotno, sretni što su pronašli pravu istinu i pravog Isusa (ili Krišnu). 

Odlazak iz takvih zajednica u načelu je nešto teži. Daleko bilo da vas tko silom priječi (osim ako niste zaglavili u scijentologiji), samo što čovjek obično tijekom vremena sebe jako čvrsto veže za vjeru, i privatno i poslovno. 

Klasični Jehovin svjedok svojim lamatanjem o pravom Božjem imenu i o Isusu koji je nevidljivo došao 1914. godine ubrzo izgubi sve dotadašnje prijatelje i svoje kompletno druženje svede na odlaske u Dvoranu Kraljevstva i međusobno hrabrenje da ne čitaju ništa osim Kule Stražare. Kad ste posljednji put srdačno razgovarali s nekim od njih? O tome vam pričam.

I kad nekom takvom vjerskom zanesenjaku počne svitati da su se svi oni osnivači vjere i neupitni autoriteti grdno zeznuli u svom razumijevanju Biblije i svijeta, pa polako krene raskidati odnose sa zajednicom – to zna biti prilično traumatično.

Skandalozni odlazak

Daleko bilo da vas i tu tko fizički sprječava u bilo čemu. Vjerojatno će vas posjetiti starješina, uz pratnju barem još jednog svjedoka, pokušavati vas uvjeriti u ono u što više niste uvjereni. Ako vidi da nema više kruha od vas, zajednica će na svom sastanku odlučiti da vas briše iz članstva. Kod jehovaca to ujedno znači da će i prestati komunicirati s vama. Nije baš tragično kad vam prestanu dolaziti na vrata tipovi s namještenim osmijehom na faci i hrpom plitkoumnih časopisa u rukama. U nekim drugim zajednicama odnosi se, dakako, hlade; ako vas sretnu, pričat će s vama, izbjegavajući one nezgodne teme.

Neki odu iz sasvim drugih razloga. Propiju se ili krenu pušiti. Ili prime transfuziju (što je kod jehovaca smrtni grijeh). Još češće, rastave se i nađu drugog partnera (što je u svim crkvama smrtni grijeh). Ili ih nađu u krevetu s pastorovom ženom ili bratom, kako se kome već zalomi. Izbije mali lokalni skandal, pročuje se i izvan zajednice i onda oni bivši katolici zajedljivo komentiraju bivše pentekostalce: “Vidiš, ni oni nisu ništa bolji!”

Jedini pravi razlog za odlazak

Tada odnosi s bivšom braćom u Kristu ili Krišni znaju ostati prilično zatrovani.

Neću vam sad pisati cijelu sociološku studiju zašto ljudi odlaze iz takvih zajednica. Znam neke koji su potom pisali cijele knjige da bi razotkrili sva lažna učenja u koja su nekoć vjerovali i sve unutarcrkvene intrige kojima su svjedočili. Zanimljivo je kad doznate da je onaj vaš vatreni kršćanski susjed prilično ovisan o alkoholu ili pornografiji. 

Ima i osoba (posebno žena i djece) koje su napustile vjeru zbog seksualnog zlostavljanja. Neke tek desetljećima kasnije progovore o onom blagoglagoljivom svećeniku ili pastoru koji ih je dirao za spolovilo kad im je bilo tek 12-13 godina. To je već posebna i jako traumatična priča.

Meni osobno prihvatljiv je samo jedan razlog da čovjek napusti svoju vjersku zajednicu: kad shvati da religija ne daje ni točan opis svijeta ni ispravnu etiku koju bi trebalo slijediti.

Ukratko, kad shvatite da je Priroda sve i da izvan nje nema ničega, nikakvog duha, boga ili demona.

Preporuka osvetnicima

Još nekako mogu shvatiti kad seksualno zlostavljani ministrant osjeti potrebu da se osveti zloćudnome svećeniku, iako je i tada jedino primjereno javno prokazati napasnika i silovatelja, tužiti ga zemaljskome sudu (kad se već onom nebeskom živo fućka za vas). Shvaćam i da netko više ne želi vidjeti nikakve svećenike, pastore, jehovce, pentekostalce, koga god.

Nikada ne shvaćam da se tko želi fizički osvetiti bilo kome.

Bijesan si toliko da bi se sad najradije vratio tamo u Dvoranu Kraljevstva i sve ih pobio?

Idi psihijatru i liječi se.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala