Gotovo 70 godina prkose Americi. Sad su pred potpunim kolapsom

KUBA, karipski otok koji je desetljećima predstavljao trn u oku američkim administracijama od Dwighta Eisenhowera do Donalda Trumpa, suočena je s jednom od najtežih kriza od Kubanske revolucije 1959. godine.

Usprkos udaljenosti od tek 150 kilometara od obale Floride, socijalistička država uspjela je prkositi SAD-u i održati Amerikancima neprijateljski nastrojen politički sustav već 67 godina. Sada je na rubu gospodarskog kolapsa. Kubanci se svakodnevno bore s nestašicom goriva i hrane, redovitim i nenadanim nestancima struje, gomilanjem nezbrinutog otpada na ulicama te rekordnom stopom migracije.

Dramatično pogoršanje od Trumpove “specijalne vojne operacije” u Venezueli

Trumpova “specijalna vojna operacija” u Venezueli u siječnju ove godine, koja je rezultirala svrgavanjem i zarobljavanjem predsjednika Nicolása Madura, pogoršala je tešku situaciju na Kubi.

Za vrijeme američke operacije ubijena su 32 Kubanca – vojnika odgovornih za Madurovu zaštitu. Kubansko obavještajno vodstvo pustilo je u Venezueli svoje korijene, koje je Trumpova administracija nakon pada Madura spremno prerezala.

Prijenos nafte na Kubu iz Venezuele, njezina najvećeg opskrbljivača naftom, obustavljen je nedugo nakon operacije. Usprkos ublažavanju potpune zabrane opskrbe te hitnim pošiljkama nafte iz Rusije, Kuba još nije pronašla dugoročno rješenje za energetsku krizu.

Još je Thomas Jefferson sanjao aneksiju Kube

Donald Trump više puta je rekao kako je “Kuba sljedeća” i kako bi “mu bila čast preuzeti Kubu”. Premda je Trump nešto manje suptilan od svojih prethodnika, američke pretenzije prema Kubi potječu još od vremena Thomasa Jeffersona.

Ključni američki “otac utemeljitelj” i treći predsjednik SAD-a svoje je snove o aneksiji Kube podijelio s kolegom predsjednikom Jamesom Monroeom još 1823. Sama nezavisnost najvećeg karipskog otoka od Španjolske 1902. bila je vezana uz SAD, budući da je proglašena nakon američke pobjede u Španjolsko-američkom ratu 1898. i četverogodišnje američke okupacije. Američki Kongres donio je 1903. Plattovim amandmanom odluku da “SAD može intervenirati na Kubi za potrebe očuvanja kubanske neovisnosti”.

Od Plattovog amandmana pa sve do Kubanske revolucije, SAD je vojno intervenirao na Kubi tri puta, vojnom okupacijom od 1906. do 1909., 1912. te od 1917. do 1922. Revolucija predvođena Fidelom Castrom i Che Guevarom 1959. godine svrgnula je diktatora Fulgencija Batistu, bliskog SAD-u, i započela hladnu eru vanjskopolitičkih odnosa s moćnim susjedom koja traje do danas.

Zemlja koja je prije revolucije Amerikance asocirala na turizam, kockanje i noćni život, pretvorila se u centar jednih od najdramatičnijih geopolitičkih epizoda Hladnog rata.

Američki fijasko u Zaljevu svinja

Propala invazija 1400 kubanskih prognanika i američkih snaga u Zaljevu svinja na jugu Kube 1961. jedna je od najvećih mrlja u mandatu Johna Kennedyja, budući da je američki predsjednik u ključnom trenutku odbio poslati zračnu potporu, osiguravši Castru još jednu “pobjedu nad američkim imperijalizmom”.

Kubanski Amerikanci, većinom nastanjeni u Miamiju na Floridi i potomci obitelji koje su napustile Kubu nakon Castrova preuzimanja vlasti, tradicionalno su glasači Republikanske stranke. Propast invazije u Zaljevu svinja i oklijevanje predsjednika iz redova Demokratske stranke značajno su doprinijeli tom političkom opredjeljenju.

SAD je bio nadomak nuklearnog rata sa SSSR-om tijekom Kubanske krize 1962., kada su američki izviđački letovi U-2 otkrili na otoku postavljene sovjetske nuklearne projektile. Pregovori sa Sovjetima i američka pomorska blokada Kube rezultirali su uklanjanjem sovjetskih projektila, ali i kasnijem tihom uklanjanju američkih projektila s teritorija Turske.

Američki vanjskopolitički potez koji je dugoročno imao najveći utjecaj na život Kubanaca bio je embargo 1962. godine, kojim je donesena zabrana na većinu trgovine s Kubom. Usprkos embargu te svim drugim pokušajima svrgavanja Castra i rušenja njegove vlasti, SAD do danas nije uspio provesti “promjenu režima”.

Havana je zapuštena, smeće se gomila

Pokazatelji loše gospodarske situacije bili su vidljivi tijekom mojeg posjeta Kubi 2022. Redoviti nestanci struje stvarali su ozračje turobne zapuštenosti ulica u Havani. Nakupljeno i nezbrinuto smeće zaudaralo je i miješalo se s neugodnim vonjem nekvalitetnog, ustajalog goriva.

Redovi Kubanaca za osnovne potrepštine mogli su se vidjeti ispred svake bodege, državnih dućana u kojima Kubanci dobivaju svoje racionirane namirnice. Na neodržavanim državnim cestama moglo se vidjeti više pothranjenih životinja nego automobila. Propali silosi i zapostavljena polja šećerne trske bili su otužni podsjetnici na zemlju koja je nekoć bila najveći proizvođač šećera na svijetu.

Loša gospodarska situacija nije nimalo utjecala na ljubaznost i gostoprimstvo Kubanaca. Na svaku moju primjedbu da nije potrebno davati mi ikakav poseban privilegij, kubanski domaćini naglasili su kako je svaki turist i više nego dobrodošao, pogotovo u vrijeme krize. Domaćin u Havani zadnjeg dana boravka osigurao nam je ručak s kotletima i jajima, proizvodima koji su u to vrijeme bili luksuz.

Pandemija covida imala je razoran utjecaj na turistički sektor. Svi Kubanci nosili su maske i na otvorenom i u zatvorenim javnim prostorima. Rigorozne mjere protiv pandemije bile su jedan od uzroka velikih kubanskih prosvjeda 2021. Iste godine, valutna reforma, koja je ukinula sustav dviju valuta, kubanskog i konvertibilnog pesosa, prouzročila je naglu devalvaciju pesosa, visoku inflaciju, gubitak uštedina i manjak američkog dolara.

U zadnjih pet godina Kubu napustilo 10 posto stanovništva

Od 2021. do danas više od milijun ljudi napustilo je Kubu za zemlje poput SAD-a i Španjolske, što je oko 10 posto stanovništva. Hvaljeni obrazovni i zdravstveni sustav Kube suočava se s “odljevom mozgova”, korupcijom i zaostalom infrastrukturom.

Kubanska snalažljivost u doba ekonomskih kriza odražava se u procvatu i razvoju crnih tržišta. Dolari se razmjenjuju za pesose po povoljnijem tečaju na ulicama nego u službenim mjenjačnicama. Mladi kubanski vozač ispričao mi je anegdotu o tome kako je na crnom tržištu u kratkom roku nabavio lijekove protiv bolova za svoju suprugu, na koje bi inače čekao predugo tijekom produženog vikenda i praznika za 1. svibanj.

Parada za Praznik rada

Imao sam priliku prisustvovati revolucionarnoj paradi za Praznik rada na Trgu revolucije u Havani. Zbog vrućina, parada je započela u cik zore. Kolone entuzijastičnih i manje entuzijastičnih Kubanaca mahale su transparentima pospanom Raúlu Castru, Fidelovom bratu, revolucionaru i lideru Kube od Fidelova odstupanja 2008. do 2021.

Do Castra, tik do spomenika Joséu Martiju, ocu domovine, stajao je njegov nasljednik Miguel Díaz-Canel, aktualni prvi tajnik Komunističke partije i predsjednik Kube, za kojeg Trumpova administracija uvjetuje da će morati odstupiti u slučaju otvaranja novih odnosa sa SAD-om. Díaz-Canel, s druge strane, izjavio je kako će se u slučaju američke agresije “kubanski narod boriti do smrti”.

Dok stariji Kubanci s kojima sam razgovarao krivnju često svaljuju prvenstveno na Amerikance i embargo, mlađi spominju korupciju kubanske vlade, koja je dosad već trebala naučiti funkcionirati i s izazovima poput embarga. Mladi se pitaju koliko bi još trebala revolucija trajati prije nego što Kuba doživi gospodarsku stabilnost.

Spomenici revoluciji i borbi protiv imperijalizma, od mauzoleja Che Guevare u Santa Clari do muzeja posvećenog otporu Kubanaca invaziji u Zaljevu svinja, i dalje podsjećaju Kubance na ključne trenutke Castrove vladavine.

Stvarnost, pak, ukazuje na neodrživost sadašnjeg sustava. Iako Trumpova doktrina češće vodi do planiranog ili neplaniranog učvršćivanja režima, kao u slučaju Delcy Rodriguez u Venezueli ili Revolucionarne garde u Iranu, zaoštravanje odnosa i povećanje pritiska na Kubu potencijalno će uskoro dovesti do promjene.

Promjene na Kubi obično prati nasilje

Kubanska povijest pokazala je više puta da nasilje prati velike političke promjene. Otpornost i rezolutnost kubanskog naroda nalazi se pred jednim od većih izazova u modernoj povijesti. Budućnost će pokazati hoće li se vječne revolucije slaviti paradama i spomenicima dalje, ili će ekonomska i društvena situacija na Kubi biti dovoljan pokazatelj njezina uspjeha.

U međuvremenu, Kubanci se ponovno pripremaju, po nalogu vlasti, za proslavu nove parade 1. svibnja.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala