KOLIČINA bijesa i nemoći, anksioznosti koju skupljam otkad sam prvi put čuo vijesti iz Beograda o ubojstvu osmero učenika i domara elitne beogradske škole čini ove dane potpuno nepodnošljivim. Kako li je tek roditeljima nastradalih učenika OŠ Vladislava Ribnikara koje je zadesila ova tragedija ne mogu ni zamisliti.
Uznemiren sam beskrajno kao otac dviju djevojčica, uznemiren permanentnim vanjskim utjecajima, toliko jakim da na njih sam gotovo ne možeš utjecati i suprotstaviti im se.
Uznemiren količinom nasilja u javnom prostoru što donosi vidljivost i značaj, pažnju i nagradu iste te javnosti koja se sada licemjerno iščuđava posljedicama nasilja koje svakodnevno tolerira.
Jednako kao sustav koji distribuciju nasilja svakodnevno koristi kao glavni alat ovako nakaradne politike.
Mediji u Srbiji i regiji cijelo su se jutro utrkivali da prije službenih i potvrđenih informacija objavljuju podatke o broju žrtava, dodatno otežavajući izbezumljenim roditeljima i obiteljima učenika da dođu do točnih informacija o svojoj djeci. Prekršeni su svi medijski kodeksi i pravila izvještavanja.
Predstavnici vlasti nesvjesni su koliki su oni dio problema
Sve što su predstavnici vlasti u Srbiji rekli u prvim obraćanjima javnosti bilo je pogrešno, jasna slika potpunog nerazumijevanja problema, a pogotovo koliko su i sami njegov dio.
Ministar obrazovanja je kao uzrok naveo “igrice i zapadne vrijednosti”, kao da su ovakve tragedije bilo gdje u svijetu svakodnevica i kao da srpska medijska scena, njeni najgledaniji javni emiteri nisu prvaci regije u svakodnevnoj distribuciji nasilja prema gotovo svima.
Aleksandar Vučić je pred javnost sasuo gomilu bizarnih podataka dobivenih preko službenih kanala koje nije smio ni trebao iznijeti javno. Istovremeno je zanijemio na jednostavno pitanje novinara na pres konferenciji o tome koliko je sam odgovoran za ovakvu situaciju i bi li danas učinio isto, podsjetivši ga da je onomad javnosti u prijenosu uživo pokazivao fotografije ubijenih i samljevenih ljudi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Otkad su meci utihnuli, svi upitani krivca precizno traže u drugima
Otkad su meci utihnuli, svi upitani krivca precizno traže u drugima, dok nitko, barem do sada, nije krenuo od sebe i tako makar simbolično preuzeo i vlastitu odgovornost.
U odgovoru na pitanje s predsjedničke pres konferencije “biste li danas učinili isto”, slika je budućnosti društva Srbije, kako će ono izgledati sutra.
Ovo je pitanje ne samo za predstavnike vlasti i institucija već za svakog stanovnika Srbije, posebno onog naoružanog jer statistika kaže da je gotovo svaki muškarac u Srbiji naoružan.
Muk i besmisleno populističko kreketanje
Umjesto odgovora već par sati nakon zločina dobili smo muk i besmisleno populističko kreketanje.
Histerija jednog histeričnog društva, predobro naoružanog osobnim naoružanjem, odveć je postala opasna po život.
Ugledni doktor, obrazovan i vrhunski obučen da spašava živote drugih, nesvjesno je tihog i povučenog sina, odličnog učenika ogorčenog svakodnevnim zlostavljanjem vršnjaka, obučio da već s 13 godina zna kako može oduzeti život.
Ovakvo društvo mora se ozbiljno preispitati
Društvo u kojem dijete od 13 godina odluči uzeti pravdu u svoje ruke i bez trenutka kajanja oduzeti život svojim prijateljima iz klupe mora se ozbiljno preispitati.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
“Kako si, Kosta?”
Kako je moguće da za mjesec dana detaljnog i ozbiljnog planiranja zločina, pravljenja Molotovljevih koktela i vježbanja gađanja nitko nije uspio primijetiti Kostino čudno ponašanje i upitati ga jednostavno pitanje: “Kako si?”
Možda bi to jednostavno pitanje “Kako si, Kosta?” uspjelo spriječiti zastrašujući zločin koji je zauvijek zaustavio živote obitelji ubijenih, ali i život ubojičine obitelji.
Danas je prekasno
Danas je, naravno, prekasno reći bilo što što nismo mogli i trebali reći jučer.
Trebamo tugovati i osmisliti prave riječi i podršku svojoj djeci. Zagrliti ih i prestati osuđivati za ono što nam se događa danas.
Naime, jedini krivci za ovo što nam se događa smo mi, zato trebamo prvenstveno svoju djecu zaštititi od sebe samih, od stvarnosti i svijeta koje smo napravili vlastitim činjenjem i nečinjenjem – gotovo svakodnevno propuštajući priliku da ih pitamo “kako si”, čak rijetko i pričekavši odgovor na to pitanje.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?