Ne, sabor nije zabranio “Za dom spremni”

AKO STE pratili medije prošli tjedan, mogli ste steći dojam da se u saboru raspravlja o ustaškom pokliču “Za dom spremni!” i njegovoj zabrani. U kakofoniji vike, svađa, dobacivanja i birtijskog ponašanja u najvišem zakonodavnom i predstavničkom tijelu ove zemlje, bit priče je potpuno izgubljena.

Zakon koji je izmijenjen prošli tjedan na ni jedan način izravno ne regulira korištenje pokliča koji je izmislio narcisoidni zločinac i izdajnik Ante Pavelić i koji je koristio ustaški pokret. U pitanju je bila samo izmjena iznosa kazni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira donesenog u saboru već pradavne 1977. godine. O čemu uopće govorimo?

Zakon regulira prekršaje na isti način od 1977. godine

Prije gotovo pola stoljeća Sabor Socijalističke Republike Hrvatske donosi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji ima ovakve formulacije:

Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir kaznit će se za prekršaj…
Tko bez dozvole nadležnog organa, tehničkim sredstvima, prenosi javne priredbe i manifestacije izvan prostora na kojem se iste održavaju, kaznit će se za prekršaj…
Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građene ili narušavajući njihov mir, kaznit će se…
Tko se na javnom mjestu kocka ili tko mami druge na kocku ili tko omogućava kockanje, kaznit će se…
Tko se odaje skitnji i prosjačenju, kaznit će se….
Tko na javnom mjestu vrijeđa ili omalovažava moralne osjećaje građana, kaznit će se…
Tko izmišlja ili širi lažne vijesti kojima se remeti mir ili spokojstvo građana, kaznit će se…
Tko omalovažava ili vrijeđa državne organe odnosno službene osobe prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja, kaznit će se…

Kazne su nekada bile u jugoslavenskim dinarima, negdje brat-bratu do pola plaće, predviđena je ponegdje i kazna prekršajnog zatvora do 30 dana. Onda su kazne u doba inflacije 90-ih prešle u njemačke marke, a od početka ove godine u eure. No, kako ih je inflacija obezvrijedila (govorimo o iznosima uglavnom od 20 do 150 eura), sada su, jučer je izglasano, kazne bitno povećane.

No formulacije su ostale iste. Ako su vam neobične – da, široke su i neprecizne. Pravnici bi rekli – kaučuk pojam, rastežu se kao guma. Ako su vam zastarjele, da, jesu. Iz 1977. godine su! Kako i zašto? E, tu već moramo malo zaviriti u povijest.

Prekršaji protiv javnog reda i mira su bili način kontrole građana u Jugoslaviji

U doba socijalizma prekršajni suci bili su produljena ruka politike. Oni su radi svog mjesta “bliski narodu” i čuju “što narod misli”, pa je to politici bilo važno. Štoviše, kako bi se lakše mogli na ta mjesta stavljati ljudi bliski režimu, čak i nisu morali imati pravosudni ispit – postojao je olakšani, poseban ispit za prekršajne suce. Zašto i kako?

Kada biste u birtiji pjevali nešto pogrešno ili se previše žalili ili na bilo koji način remetili socijalističku idilu, lijepo bi vas pokupila milicija, pa u maricu i kod prekršajca. Pa ako je pjesma bila problem – onda biste dobili prekršajnu.

Ako ste govorili da je standard loš ili drug Tito ne baš najboljeg zdravlja – išlo bi u lažne vijesti. Formulacije su namjerno jako široke, da kroz njih može proći svašta. Milicija bi vas pokupila čim bi ocijenila da nekog nešto uznemiravate, a onda je stvar bila na prekršajnom sucu.

Naravno, gledalo vas se malo šire – pa bi za “kritike režima” neki dobili novčanu kaznu ili čak prekršajni zatvor, posebno ako ste imali familiju “na krivoj strani”. Ista stvar je mogla proći i kao “opravdana kritika” bez kazne ili samo s opomenom ako ste sami ili netko vaš bili u partizanima.

Realno, stvar je funkcionirala. Milicija je s ulica i iz birtija micala sve koji su na neki način narušavali tadašnji javni red i mir. Čak i oni koje bi pokupili se nisu previše žalili jer su znali da im je “prekršajka” puno bolje od kaznenog postupka koji bi mogao imati ozbiljne posljedice – od posla nadalje.

Na kraju je bila zadovoljna i država i partija – ako bi ovakvi prekršaji postali češći, lokalna partija i vlast bi se potrudila dovesti stvari u red prije nego što se zainteresira republička “Državna bezbjednost”.

Tko danas može procjenjivati društvo po mjerilima iz 1977. godine?

Problem je što je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira iz daleke 1977. i danas velikim dijelom na snazi, samo su prošli petak enormno podigli kazne po tom Zakonu!

Danas bi dakle policija trebala ocjenjivati tko i kako “reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red”, “tko se odaje skitnji”, “tko izmišlja ili širi lažne vijesti” te “tko omalovažava ili vrijeđa državne organe odnosno službene osobe” te pisati prekršajne prijave, a onda bi suci općinskih sudova to trebali presuđivati.

Što bi uopće danas u doba društvenih mreža bila “lažna vijest”?Bi li to bio upis na Fejsu iz siječnja prošle godine da će u Ukrajini izbiti rat? Je li “lažna vijest” da je neki ministar korumpiran ili bi to bilo “vrijeđanje državnih organa”? Klub Možemo je i predlagao da se vrijeđanje državnih organa ukine – da ostane samo, što je potpuno smisleno, zaštita od uvrede samih policajaca, vatrogasaca i drugih službenika, ali ne političara i “državnih organa”. Nije prošlo.

Što bi danas bilo “tko bez dozvole nadležnog organa, tehničkim sredstvima, prenosi javne priredbe i manifestacije”, a vi spojili mobitel na bluetooth zvučnik? Što bi danas bilo “vrijeđanje moralnih osjećaja građana” uopće? Kretanje po gradu u kupaćim gaćama? U vrućim hlačicama? U bermudama? Stvar stavlja u prilično nezgodnu situaciju i policiju i sudove.

Ustaška krilatica je politički, ne pravno osuđena

Što je sa znakovljem propalih totalitarnih režima prošlog stoljeća? Što se tiče krilatice Za dom spremni! koju su koristili ustaše, a onda u Domovinskom ratu neke postrojbe HOS-a upravo zato što su taj pozdrav koristili ustaše (budimo realni – to je Pavelićev pozdrav, nikakav “stari hrvatski pozdrav”).

HDZ nikada stvar nije htio riješiti zakonski, nego politički. Osnovali su Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je u svojim zaključcima donijelo među ostalim i sljedeće:

“a) Vijeće ne smatra neprihvatljivom izričitu zabranu javne uporabe svih prima facie spornih obilježja mržnje, to jest jednoznačenjskih spornih obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Primjeri takvih prima facie spornih obilježja mržnje su fašistički rimski pozdrav, tzv. Hitlerov pozdrav uz riječi Sieg heil, nacistički znak kukastog križa, nacistički znak “SS”, četnička kokarda, ustaško “U”, ustaški pozdravi “Za dom i poglavnika” i “Za dom spremni”

b) Vijeće ne smatra neprihvatljivim propisivanje iznimke koja se odnosi na striktno ograničenu pravnu mogućnost javne uporabe pozdrava “Za dom spremni” zbog okolnosti vezanih uz Domovinski rat, opisanih u četvrtom poglavlju, točki 2. ovog dijela dokumenta (Moguća iznimka od blanketne zabrane).”

Vijeće oko te iznimke navodi: “U takvoj situaciji, demokratsko društvo mora poći od nužnosti uravnoteživanja javnog interesa društvene zajednice da se taj pozdrav ne pojavljuje u javnom prostoru, s jedne strane, i prava dijela hrvatskih branitelja na poštovanje vojnih insignija sa spornim pozdravom, pod kojim su se (htjeli to ili ne, slučajno ili namjerno, nesvjesno ili svjesno) oni borili u Domovinskom ratu za demokratsku Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, u opisanim specifičnim okolnostima moglo bi se razmotriti uvođenje iznimke kada je riječ o javnoj uporabi pozdrava “Za dom spremni””.

Policajci na terenu bi trebali ocjenjivati političku pozadinu izrečenog?

Ovi zaključci Vijeća su po svojoj prirodi politički dokument – i dakle sada bi policajci na terenu i potom prekršajni suci trebali odlučivati tko je što izrekao u kojem kontekstu? Naravno da će svi pred sudom govoriti da je to bilo u kontekstu Domovinskog rata. A i policajce i suce se stavlja u vrlo nezgodan položaj gdje što god naprave – to može biti dvojbeno.

Zamislite sada izvođenje pjesama i remećenje javnog reda i mira. Ako se dernjate noću, onda bi jedna stvar trebala biti ako pijani pjevate neku ljubavnu, druga stvar ako je ustaška, treća ako je neka partizanska? Što ako pjevate ustašku u kakvom ustaškom mjestu pa lokalni tvrde da im to ne remeti mir, ali im, eto, neka partizanska remeti?

Shvaćate li koliko je ovo sve nejasno i neprecizno – dok su kazne bile 150 eura, nitko se nije previše uznemiravao, ali sada će se uključiti odvjetnici sa svojim tumačenjima i na kraju – tko će dobro proći, pa samo odvjetnici!

Vlast izbjegava odrediti se prema simbolima prošlosti

HDZ se nikada nije jasno odredio prema simbolici totalitarnih režima prošlosti. Niti su strogo propisani izuzeci kada bi se neka simbolika smjela koristiti ili biti potpuno zabranjena – niti je napravljeno primjerice kao u Njemačkoj koja je zamijenila vojnička obilježja, pa je 1957. napravljena denacificirana verzija ratnih odličja (izuzeta su ona SS-a i slična). Tko je dobio Željezni križ za vojne zasluge – mogao je dobiti orden bez zabranjenih nacističkih obilježja. Njemačka je to uredila.

No hrvatska vlast se radi populističkih razloga nije htjela jasno odrediti, a očigledno je netko tražio da se stvar uredi (bilo iz Hrvatske, bilo iz Europe) pa su smislili kompromis. U hitnom postupku naši vladajući su na zakon iz 1977. dodali visoke kazne, u nadi da će to dovesti do autocenzure, tj. da će se građani sami suzdržati od simbolike koja nije poželjna, ali realno nije ni zabranjena. U svemu tome – dovest će samo do većeg nereda.

Kako je Zakon puno širi od obilježja – ovo može dovesti i nepoželjne autocenzure u kritici vlasti. Da ne govorimo koliko bilo koja vlast može zloporabiti opću odredbu o “moralnim osjećajima građana”. Naravno, legitimno se postavlja i pitanje što ćemo sa simbolikom lijevih totalitarnih režima i u kojem kontekstu se ona smije koristiti.

Samo će odvjetnici zaraditi

Ovo što su napravili neće dovesti do rezultata. Štoviše, sada ćemo imati i odvjetnički show jer će sudskih postupaka radi visokih kazni biti još i više. Ništa se nije ovim riješilo, osim što su zapriječene visoke prekršajne kazne za sve i sva.

Realno, nečije “moralne osjećaje” možete prekršiti svi, samo da se prošetate oko kuće ili, da prostite, popišate noću iza stabla u pustom parku. Pas može, čovjek ne smije, gdje je moral u tome?

O hrvatskoj politici danas, ne samo o HDZ-u, jer ovaj Zakon nije promijenio ni SDP, najbolje govori to da imamo iste prekršaje protiv javnog reda i mira koje je propisao socijalistički Sabor sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a široka, gumasta tumačenja su služila održavanju tadašnjeg režima. Osim simbola na zastavi i malo drugačijeg grba, nekako kao da se ovih pola stoljeća nije puno promijenilo?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala