Sancheza obožavaju zbog protivljenja ratu, ali on neće spasiti umiruću ljevicu

PROŠLOG je vikenda španjolski premijer iz redova socijalista (PSOE) okupio predstavnike svjetske ljevice u Barceloni, pomalo pompozno nazivajući to “globalnom progresivnom mobilizacijom”, odnosno frontom za “očuvanje mira i demokracije”.

Na tom su skupu bili brojni pripadnici latinoameričke ljevice (npr. predsjednici Brazila, Kolumbije i Meksika) i neki predstavnici stranaka lijevog centra u Europi, od kojih je najpoznatiji predsjednik Europskog vijeća Portugalac António Costa.

Osim čelnika raznih stranaka i država, na skupu u Barceloni našle su se i šire frontovske organizacije poput sindikata i delegata Socijalističke internacionale. Na skupu se našao i lider hrvatskog oporbenog SDP-a Siniša Hajdaš Dončić. O kojim se to politikama zapravo radi i s kojim ciljem?

Sve je krenulo od protivljenja Trumpovom ratu u Iranu

Neposredni povod tom okupljanju jest protivljenje ratu protiv Irana te podjeli svijeta između imperijalnih sila koja narušava multilateralni poredak. Posebne su kritike upućene u smjeru Izraela, SAD-a i Rusije, a sve su te negativne silnice okarakterizirane kao “reakcionarni val”.

Treba odmah reći da je riječ tek o jednom tipu ljevice. Jedan drugi dio lijevog političkog spektra možda dijeli protivljenje najnovijem američko-izraelskom ratu, ali ne dijeli brojne kulturne vrijednosti “Sanchezove ljevice”, naročito u dijelovima istočne Europe i dijelu tzv. “Trećeg svijeta”, gdje je ljevica još uvijek dosta “suverenistička”, puno blaža prema Rusiji, a i dijeli neka tradicionalna uvjerenja nespojiva s onim što se danas smatra lijevim mainstreamom.

Rebranding europske ljevice

“Sanchezova ljevica” jest neka kombinacija tradicionalnog lijevog centra, nove ljevice i “trećeg puta”, dok “radikalniji” štih daju neki lideri latinoameričke ljevice, a onaj “trećeputaški”, “umjereniji”, rezerviran je za španjolske, portugalske, irske, a i hrvatske socijaliste i socijaldemokrate.

Potonji se ustvari po politikama ne razlikuju mnogo od svojih parnjaka na desnom centru, bar se dosad nisu razlikovali, dok se u slučaju prvih ipak može primijetiti jači otklon od centrističkih i desnih politika. U tom smislu, ovaj skup u organizaciji španjolskog premijera trebalo bi ponajviše promatrati iz vizure upravo zapadnog mainstream lijevog centra koji uslijed svog političkog posrnuća traži novi politički identitet ili barem rebranding.

Napuštanje centrističkog konsenzusa

Kako se svijet promijenio uslijed višestrukih kriza i političkih uspjeha tzv. desnih populizama, ali i staro-imperijalističkih težnji koje dominiraju u SAD-u i Rusiji, ipak se opet stvara sve jača politička i identitetska pukotina između ljevice i desnice. Drugim riječima, sasvim se očito napušta “centristički konsenzus” koji još prividno formalno postoji na razini EU, gdje pučani (EPP) i socijalisti (S&D) dijele glavne političke funkcije u svojevrsnoj “velikoj koaliciji”.

Taj je centristički konsenzus narušen kako gore spomenutim faktorima, tako i time da se lijevi centar puno slabije dosad snalazio u novonastalim uvjetima. Tamo gdje su bili na vlasti, nisu se znali nositi s novonastalim problemima, nisu se mnogo razlikovali od ostalih mainstream stranaka i jako često nisu išli u srž problema.

Dobri su primjeri za to slaba vlada Olafa Scholza iz njemačkih socijaldemokrata (SPD), posrnuće švedskih socijaldemokrata, koji su nakon dugo vremena izgubili vlast, još raniji slom francuskih, talijanskih i grčkih socijalista, a da ne govorimo o potopu takvih stranaka u bivšim socijalističkim zemljama srednje i istočne Europe (Poljska, Mađarska, Češka, Rumunjska itd.).

Sanchez svojim oštrim suprotstavljanjem ratnoj politici Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua nedvojbeno želi repozicionirati ljevicu na svjetskoj, a prvenstveno zapadnoj pozornici. U tome je stekao brojne simpatije mirotvorne svjetske javnosti, a po tom su mu političkom stavu najbliži bili politički srodnici iz Irske i Slovenije.

“Reaktivnost” kao ograničenje

Međutim, samo suprotstavljanje aktualnim politikama nije dovoljno da se ponovno izgradi politički identitet pojedine opcije. Koliko god se određeni potezi mogu doimati hrabrima i odlučnima, oni su na ovoj razini još uvijek reaktivni. Sanchez samo reagira na promjene u svijetu koje idu u smjeru starih imperijalizama i na narušavanje multilateralnog poretka.

U tom je smislu on tek nešto jača i kompromisu manje sklona verzija kanadskog premijera Marka Carneya, koji je na drugačiji način, ali ipak s dosta sličnosti, govorio o važnosti multilateralnog poretka, premda mu je veći naglasak u tom kontekstu bio na “zapadnom savezništvu”.

Problem kod Sanchezove ljevice nije samo reaktivnost, tj. zadržavanje statusa quo ante, koja je sama po sebi kontradiktorna s lijevim idejama. Problem je i nepostojanje odgovora, ili održavanje starih zabluda, na neka goruća pitanja u kojima se ljevica dosad nije snašla, što je dijelom i uzrokovalo njezin već višegodišnji pad. Prvenstveno je to problem migracija kao i prateća demografska kriza.

Zadnji u Europi koji prima migrante

Poznato je da je Sanchez primanjem nemalog broja migranata ostao praktički među posljednjima u Europi s liberalnom migrantskom politikom, unatoč svim problemima koje je ona donijela europskim društvima. Također, ignoriranje demografskog problema s ljevice, u smislu da kontinent neprestano “stari”, nije nešto što se samo tako može zaobići.

Iako postoji vječni strah na ljevici da će se time ugroziti neka prava, ostaje činjenica da se demografski problem ne može liječiti jedino prostornim kretanjem stanovništva, odnosno doseljavanjem velikog broja ljudi iz kulturološki drugačijih krajeva.

Taj problem nosi sa sobom i izvjesne socijalne posljedice, prvenstveno po zdravstveni i mirovinski sustav, što bi trebale biti jedne od glavnih tema na ljevici. O radničkim pravima da i ne govorimo.

Zelena tranzicija i neodgovorena pitanja

Nadalje, tzv. zelena tranzicija, jedan od svetih gralova “nove ljevice”, isto je nešto što bi se moglo staviti pod ozbiljan upitnik, naročito nakon mnogih promašenih inicijativa stranaka sa zelenim predznakom, koje su svojim djelovanjem potkopale učinkovite izvore energije, poput nuklearne, forsirajući nešto što poskupljuje već ionako visoke troškove života, uz upitne benefite.

Oba pitanja, i migracije s demografijom i zelena ekonomija, nešto su o čemu se ne mora učiti od “starih” konzervativnih ljevičara poput slovačkog Fica ili bugarskog Radeva, ali možda se može učiti od danskih socijaldemokrata.

Sve su to izazovi s kojima bi se neki uistinu lijevi zaokret trebao znati suočiti, dakle ne samo s očiglednim neprijateljima poput voždova u Washingtonu, Moskvi i Tel Avivu, nego i s vlastitim zabludama i promašenim politikama. Dok se to ne dogodi, teško se Sanchezove inicijative i napori mogu nazvati stvarno revolucionarnima.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala