Hrvati mrze lopovluk, a HDZ je popularan. Je li oporba uopće živa?

IMAMO novu anketu Crobarometra. Hrvate najviše brinu inflacija i rast cijena. Čak 67 posto ispitanika navodi ih kao najveći problem, što je najviša razina i rast u odnosu na ranije mjesece. Odmah iza toga je korupcija, koju kao problem ističe 65 posto građana. Na trećem su mjestu niske plaće i male mirovine, s 57 posto.

Ukratko, većina građana navodi vrlo konkretne probleme. A ti problemi nisu ni Trump, ni ideološke rovovske bitke Drugog svjetskog rata, ni pitanje tko što pjeva, ni tko prosvjeduje po trgovima.

Narod nezadovoljan, a vladajući najpopularniji

No, s druge strane, znate li koja je stranka najpopularnija? Pa HDZ. Upravo oni koji vladaju već treći mandat i koji ne mogu izbjeći odgovornost za stanje u zemlji. Prema istom istraživanju, HDZ je prvi izbor građana s 27,7 posto podrške. SDP je drugi s 19,8 posto. Slijedi Možemo s 12 posto, što je jedan od boljih rezultata te stranke. U Sabor još sigurno ulazi Most, koji je na 7,3 posto.

Naravno, zbog izbornog sustava i neke manje stranke imaju šanse. Domovinski pokret ovaj mjesec ima 2,6 posto, Hrvatski suverenisti 2,2 posto, a pojavili su se i Hrvatska stranka umirovljenika te DOMiNO, obje s po 2,1 posto podrške. Svi ostali su, kako bi rekli Srbi, boranija, s ispod 2 posto.

Građani, dakle, uredno kažu da ih najviše muče korupcija i inflacija, a onda na izborima najviše podrške daju stranci kojoj su ministre hapsili dok su još sjedili u ministarskim foteljama. I gdje je premijer u tri mandata morao zamijeniti cijeli vod ministara, što radi nesposobnosti, što radi korupcije. Tko je uopće ostao od one prve ekipe od prije desetak godina?

Ljudi se vole tješiti lažnim anketama dok ih izbori ne lupе po glavi

Naravno, mnogi će, kada pročitaju ove podatke, komentirati: “To su lažne ankete.” Ili još bolje: “Ja ne znam nikoga tko glasa za HDZ.” Hrvatska je, ako sudimo po mnogim komentarima, već desetljećima zemlja u kojoj nitko ne glasa za HDZ, a HDZ uredno pobjeđuje. Problem je što ankete, koliko god nesavršene bile, rijetko griješe dramatično. Promaše koji postotak, nekad malo podcijene, nekad precijene, ali trendovi su gotovo uvijek točni.

Ako u ovakvoj situaciji inflacije i sto drugih problema oporba ne napreduje, ako ne uspijeva kanalizirati nezadovoljstvo građana u val političke popularnosti, a građani jesu nezadovoljni, onda je, budimo jasni, to problem oporbe, a ne HDZ-a. Netko je rekao kako je kod hrvatske oporbe često problem što se za predsjednika stranke biraju ljudi koji su najbolji unutar stranačke oligarhije, a ne prema građanima. A vodeća oporbena stranka, SDP, očigledno ima taj problem.

Prvo lice oporbe je Zoran Milanović

Koliko god držao uzdignutu pesnicu, Siniša Hajdaš Dončić se ne uspijeva nametnuti. A tu je i dodatni uteg koji se u hrvatskoj politici uporno predstavlja kao prednost oporbe. Formalno, SDP ima predsjednika. Neformalno, svi znaju tko je prvo lice. Zoran Milanović.

Oporba ima svog neformalnog vođu koji je ujedno predsjednik države, koji ne vodi stranku, ali joj određuje ton, tempo i granice i, što je još važnije, kadrove. Što je možda najvažnije, Zoran Milanović uzima sav politički prostor u kojem bi netko drugi trebao narasti.

Jer kako se nametnuti pored čovjeka koji svaki tjedan proizvede naslov? Kako graditi politički profil ako ti netko stalno preotima temu, rečenicu i publiku, makar držao formalni govor na godišnjici općine od 300 stanovnika? “Ovako nam je lakše”, reći će iz oporbe.

Oporba naprosto ne može izaći ispod Milanovićevog kišobrana i uhvatiti se svog posla. Ako se oporba svodi na pljeskanje dok Milanović piše na Fejsu između dva janjeća rebra, onda to više nije oporba. To su žicaroši koji čekaju hoće li ih Milanović opet pogurati na listu za Sabor.

Oporba pritom čini još jednu zanimljivu stvar: uzdiže Milanovića kao neku vrstu političkog proroka, citiraju ga, brane, oduševljavaju se njegovim dosjetkama, čak i onda kada te dosjetke često zvuče kao da dolaze s druge strane političkog spektra.

Njegovi ispadi ponekad imaju prizvuk otvorenog seksizma, oko Ukrajine stalno spominje žrtvu umjesto agresora, pa i štiti one koji privatiziraju pomorsko dobro jer su mu prijatelji. Sve to kod oporbe prolazi uz slijeganje ramenima, uz objašnjenja da je to “stil”, “temperament”, “on je takav”. Da takve izjave daje netko iz HDZ-a, lijeva bi ga javnost razapela do večernjeg Dnevnika.

Oporba ne uspijeva okupiti ljude

Dok se dijele linkovi i klimaju glavama nad “kako im je rekao”, vrijeme prolazi, a politički prostor ostaje nepopunjen. A dok je tako, HDZ može mirno gledati ankete i brojati postotke. Jer najopasniji protivnik nije onaj koji govori najglasnije, nego onaj koji uspijeva okupiti ljude.

Ima tu još jedna pojava. Uvijek ista lica koja zapravo odrađuju posao oporbe. Dalija Orešković je praktički stalno u medijima. Napada, proziva, otvara teme, ide frontalno. Sviđalo se to nekome ili ne, radi ono što bi oporba trebala raditi, stvara politički i medijski pritisak. Možete je voljeti ili ne, ali ne možete je izbjeći. A to je upravo posao oporbe.

Međutim, Dalija Orešković uopće nije u SDP-u. Najveća oporbena stranka ima desetke zastupnika, infrastrukturu, stranački aparat, povijest, novac, profesionalne savjetnike, prostor i formalni status glavne alternative HDZ-u. A onda dobar dio javnog oporbenog posla odrađuje žena koja nije njihova članica, nego nastupa kao solo igrač. Ima veći politički značaj nego cijeli SDP.

Pa se čovjek mora zapitati: gdje su svi ti SDP-ovi zastupnici? Jesu li otišli na produljeni vikend? Imaju li u klubu dogovor da se ne guraju pred kamere? Negdje su u podrumu našli originalna izdanja Zagora pa sada čitaju?

SDP postavlja ljude za koje nitko ni ne zna

Znate li zašto je HDZ najjača stranka u nas? Ne zato što je naročito dobar. Ne zato što ga vodi politički genijalac Andrej Plenković sa suvremenim radarskim sustavima. HDZ ima skoro 28 posto zato što najveća oporbena stranka dopušta da joj politički prostor osvajaju ljudi izvan stranke, dok na vidljiva mjesta postavlja ljude za koje do prije nekoliko tjedana nitko izvan njihove obitelji nije znao da uopće postoje.

Oporba bi morala kanalizirati nezadovoljstvo građana, a često djeluje kao da čeka da joj vlast sama padne u krilo. A vlast nikada nikome sama ne pada u krilo. Upravo tu leži opasnost za ovu zemlju. Ako HDZ u ovakvim okolnostima dobije i četvrti mandat, neće postati ni razumniji ni skromniji, nego beskonačno bahat.

S druge strane, nije loše ni biti oporba. Saborska plaća je pristojna, status ugodan, a odgovornost praktično ne postoji. Pa tko bi se onda bavio takvim sitnicama kao što je osvajanje vlasti, kada nakon izbora moraš na izvršne funkcije, gdje te prozivaju sindikati, razvlače novinari, a ako pogriješiš, umjesto “povrede poslovnika” dođe ekipa iz USKOK-a.

Biti na vlasti, složit ćemo se, nije loše. Ali biti nekoliko desetljeća u oporbi za iste pare, to je pos’o!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala