Kako je Milo Đukanović prodao priču da je europejac

MILO Đukanović je u “bliže-zapadnim” i “dalje-zapadnim” političkim analizama crnogorske političke zbilje već solidan broj desetljeća progresivan lik, zapadnjak, a oni koji su kontra njemu su jednostavno konzerve ili strašila po defaultu (ne uvijek netočno), ma kako god se sami deklarirali ili redefinirali u političkoj ravni i makar se zvali “Pokret Evropa sad”.

Ta pretvorba je jedino Milu pošla za rukom, bolje reći, omogućena mu je još davno iz zapadnih centara, da se onog prvog Mila, zajapurenog Miloševićevog mladića, malo tko više sjeća ili interesno zaboravlja.

Netko bi mogao reći da pravim uvod za podršku “Evropi sad”, ali to mi nije ni na kraj pameti. Nisu po mom guštu, kao ni bilo tko u ponudi za predsjednika Crne Gore od 19. ožujka 2023.

O tome neki drugi put

Ne negirajući značaj predsjedničkih izbora 2. travnja 2023., moram reći da je od prilično dosadne i populističke kampanje za predsjednika mnogo zanimljiviji narativ o Milu zapadnjaku, progresivcu koji se i uoči ovih izbora, nakon skoro 35 godina stolovanja u Crnoj Gori, na Zapadu spominje nesmanjenim žarom.

Podsjetit ću da je Crna Gora u posljednjih više od 150 godina na vlasti imala samo četiri vladara, kralja Nikolu Petrovića Njegoša, kralja Aleksandra Karađorđevića, Josipa Broza Tita i Mila Đukanovića.

Bitna je razlika to što se prva trojica nisu zvala demokratima ni u šali, dok se zadnji masno šali s demokracijom više od tri desetljeća.

Demokratski je, znao je reći, “sazrio”.

Da, i stario na vlasti, od zakletog komunista, miloševićevca i, po vlastitom priznanju, mrzitelja stopostotnih Crnogoraca, da bi sada bio “sto posto” Crnogorac. 

Ipak, kad treba krstiti unuka, bliži mu je Carigrad od Cetinja, tako da ne bi ni tako podržao Crnogorsku pravoslavnu crkvu, do koje mu je navodno sada stalo. (sic!) 

Ima nas koji ne patimo od zaborava ni prvog ni drugog

Često iz zapadnog pera možemo pročitati da je Đukanović organizirao referendum na kojem je Crna Gora dobila neovisnost, ali rjeđe da je isti on 14 godina ranije organizirao referendum na kojem se zalagao za zajednicu sa Srbijom, sve do nešto otvorenije podrške ideji crnogorske neovisnosti jedva pet godina uoči novog referenduma.

Potonje se ističe, prvo zaboravlja. Ima nas koji ne patimo od zaborava ni prvog ni drugog.

Bez slaganja svih ovih činjenica, ne može biti ni razumijevanja političke situacije u Crnoj Gori, pa tako ni razumijevanja opstanka njenog umalo vječnog političkog sinonima – Mila Đukanovića – Sina Sunca, kako ga je satirično zvao crnogorski i hrvatski kolumnist i pisac, pokojni Blažo Davidović.

Bez građenja šire priče koja ne pati od kolektivne amnezije, nemali broj posjetitelja Indexa može zaključiti da je zbilja katastrofa što Milo Đukanović gubi nakon skoro 35 godina “milovanja” Crne Gore.

Situacija je odavno katastrofalna za Crnu Goru

I to je katastrofa ne samo za Crnu Goru već i za Hrvatsku, kako je nedavno poentirao jedan autor.

Zapravo, stvar je posve drugačija.

Situacija je odavno katastrofalna za Crnu Goru, može se reći od samog dana otkako je i za Hrvatsku bila katastrofa.

Što je pričao o Dubrovniku?

Pa i od onda kada je isti Milo Đukanović s pozicije premijera vježbao recitacije o granicama.

Koristim priliku citirati dvije izjave, a ne samo onu poznatu (?) kako je zbog šahovnice zamrzio i šah.

Milo Đukanović je svojim radikalnim riječima 1991. s pozicije premijera Crne Gore govorio s tada malih ekrana.

“Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo sve takve protivnike pobjeđivali tijekom cijele naše povijesti. Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena. Nadam se da će se u toj diobi formirati nove državne zajednice u kojima ćemo živjeti, granice s Hrvatskom povući pravednije i logičnije nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke, bude hrvatsko starateljstvo.”

 “Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.”

Naravno, ono što je uslijedilo nakon takve retorike, a ne samo njegove, ostaje kao sramna stranica crnogorske povijesti.

Nije ju pisao “prosrpski” europejac Milatović, štreber s Oxforda koji je za vrijeme bombardiranja Dubrovnika bio u vrtiću, već je jedan od pisaca krvavih stranica zajedničke povijesti bio i velikosrpski Milo Đukanović.

Prodao je zapadnu priču

Milo Đukanović je zatim prodao zapadnu priču, a s njom i Slobodana Miloševića, koji mu je odjednom postao loš politički otac. Od Europe i Amerike počeo je dobivati sjajne ocjene za stabilokraciju i dobro vladanje u Crnoj Gori, s tek ponekom reckom o visokoj korupciji i osobnom bogatstvu.

Realnost je da je bogatstvo obitelji Đukanović toliko da je opći dojam od referenduma 2006. naovamo bio da je Crna Gora privatna država jednog čovjeka i njegove obitelji.

Koliko god da je svakakva NE-DPS vlast u Crnoj Gori nakon 30. kolovoza 2020. svašta (ne)činila, činjenica je da je i takva nesretna i nespretna vlast polučila rezultate u dijelovima u kojima ne bi bilo mrdanja da je DPS na vlasti. 

Pogađate – u borbi s kriminalom (pomoću zapadnih partnera) ili, bolje rečeno, u faktičkom dokazivanju da je Crna Gora bila jedan strogo kontrolirani i zatvoreni sustav u kojem je vrh policije bio satkan od pripadnika kriminalnih klanova.

Ne zaboravimo da su tromandatna predsjednica vrhovnog suda i njen sin lišeni slobode pod najtežim optužbama o stvaranju kriminalne organizacije. 

To je svakako uspjeh tužiteljstva, ali bez čije, iako spore reforme u vrhu tužiteljstva, ne bi došlo da nije došlo do promjena 30. kolovoza 2020.

Međutim, da je nova vlast bila spretnija, manje diletantska i više okrenuta općem, a manje uskim političkim interesima, ne bi ni bilo drugog kruga predsjedničkih izbora. 

Kandidat DPS-a bio bi pometen u prvom krugu.

Nema nas puno

Da se vratim spomenutoj stabilokraciji. Zapravo, bile su to milokracija i mafiokracija ruku pod ruku i to gotovo i nisu bile metafore, već činjenično stanje od razlaza Mila sa svojim prethodno prijateljem, pokojnim Momirom Bulatovićem. 

Sjetimo se da mu je Momir Bulatović dao prvi mandat da postane najmlađi premijer u Europi s 27 godina i bez dana radnog iskustva.

Nema nas puno u korpusu boraca protiv kolektivne amnezije u kojem nećemo nikada za tzv. džemperaše ni za Mila ni za Momira naći riječi hvale. (“Džemperaši” – došli na vlast u džemperima, “prezirali odijela”, “ljudi iz naroda” – tek su neke od fraza koje su isticali na svojim počecima.)

Često se zanemaruje činjenica, i u Crnoj Gori i vani, da je taj mali korpus, koji nije pripadao nijednom polu nakon DPS dioba, bio presudan za biranje tzv. manjeg zla, pa tako i za rušenje megalita zvanog DPS, kako 30. kolovoza 2020., tako, čini se, i 2. travnja 2023. za “final countdown” Đukanovića.

Taj korpus Milu Đukanoviću, kao ni drugima na političkom spektru, ne zaboravlja koketiranje sa Srpskom pravoslavnom crkvom kada je tražio i dobivao njenu podršku na izborima.

Ne zaboravlja ni koketiranje s Rusijom, ruskim tajkunima koji su bili bliski Putinovoj administraciji, i to sve nedugo nakon stjecanja crnogorske neovisnosti.

Analitičari sa Zapada to mu odavno ne uzimaju kao herezu, štoviše, to se i ne spominje dok se drugima ukazuje na to.

To i jest bitna poanta ovog reagiranja – uzusi Europe i dvostruka mjerila analitičara iz Europe.

Zapad ostao nijem na naše vapaje i alarme

Kao jedan od pokretača i vođa najvećih antivladinih i antikorupcijskih građanskih prosvjeda u Crnoj Gori, pod nazivom “ODUPRISE-97000” organiziranim 2019. godine, mogu reći da je taj “grassroot” pokret osjetio odsutnost sluha EU i zapadnih partnera.

Ostali su nijemi na naše vapaje i alarme da ako im je istinski stalo do vladavine prava i pravde u Crnoj Gori, članici NATO-a i zemlji kandidatkinji za EU, bez odlaganja pomognu proces političkog pritiska na okoštali režim.

Ne zaboravljamo ni da je Milo tek potkraj 2019. postao “zabrinut” za stogodišnje crkveno pitanje u Crnoj Gori kada je u odsutnosti bilo kakve druge ideje pokušao maskirati mafiokraciju i nagomilane akutne afere rješavanjem crkvenog pitanja “preko koljena”.

Čarobno je na kongresu Partije najavio agendu o državnoj, a tada se to moglo čitati i partijskoj Crkvi.

Milo nas je tako 2019./2020., cijelo društvo, staro i mlado, vjerujuće i nevjerujuće, navukao na priču da o tome raspravljamo kako se on ne bi znojio oko krađa i pretkrađa na izborima 2020.

Kompleksno pitanje Crnogorske pravoslavne crkve tada je postalo još nejasnije i nepovoljnije po nju samu, ali je Milo dobio političku žvaku i balone koje može napuhati kad god zagusti.

Skoro bih se usudio reći da su mitinzi koje je izazvao, a koje je organizirala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, bili jedini spas za njega da se ponovno predstavi kao veliki progresivac a da ne pukne na izborima samo zbog priče o tome kako je njegova politika opustošila zemlju od 600.000 stanovnika.

Skoro da mu je i to pošlo za rukom jer se SPC-u itekako ima što prebaciti, ali ponajmanje on na to ima pravo kao jedan od osnivača najvećeg hrama Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Tako, vjerovali ili ne, kada se na Cetinju prosvjedovalo protiv ustoličenja novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve i kada je policija zasula suzavac na demonstrante, i jedna i druga strana crnogorske politike od toga su profitirale.

Milo prije svih, ali ne dovoljno za vječnost

Možda i zato što je svojevremeno bio na drugoj strani, pomagao hramove SPC-a i pozdravljao ustoličenje prethodnika.

Da zaključim, zapadni narativ o Milu, apsolutnom europejcu i demokratu, bio je katastrofa za ljude kojima su u srcu, a ne u džepu, neovisna, demokratska Crna Gora i sretnije društvo u cjelini.

Katastrofa su bili tzv. izbori na kojima je Milo projektiran kao siguran pobjednik.

Bez smjene Mila Đukanovića s trona na kojem sjedi do sutra navečer, nema konačne deblokade političkih prilika u Crnoj Gori, demokratske tranzicije i demokratske utrke.

Siguran sam da ni Hrvatska ne mora strepiti od crnogorskih političkih promjena jer je ne može snaći veća katastrofa od susjedne Crne Gore nego što je bila 1991., kada je premijer bio Milo Đukanović.

Ne ponovilo se i ne ponovio se.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala



Извор

Најново

ПОВРЗАНИ ОБЈАВИ
КОЛУМНИ

„Забавно е да се игра во Битола“

Голманот на Вардар, Мартин Томовски никогаш во својата...

Кадетското злато остана во Автокоманда

Домаќинот на кадетскиот турнир од Ф4, не залудно...

Младост ја продолжува борбата за второто место во прволигашкиот плеј-оф

Тимот на Младост Богданци пред својата публика не...

Радовиш чекор поблиску до суперлигашки бараж

Екипата на Радовиш пред својата публика одигра според...