Klečavce na trgu ne treba zabraniti

JAVNI prosvjed je u demokratskom društvu pravo svih, osim ako se netko zalaže za nasilno rušenje ustavnog poretka ili izravno nekome prijeti. Stoga su potpuno u krivu oni koji bi ove javne molitve po trgovima subotom zabranjivali jer to bi značilo da bi neki HDZ-ov činovnik odlučivao koji je prosvjed legitiman, a koji ne. Tako nešto smo imali do prije 30-ak godina i stvar se u konačnici pretvori u to da je legitiman samo slet dragom vođi u bijeloj uniformi.

Demokracija ne znači samo slušati ono što se nama sviđa – pa ako se nekome svake prve subote u mjesecu kleči na trgu i kroz molitvu izražava svoje ideje (da se ne zavaravamo, ovo je oblik javnog prosvjeda), onda na to ima pravo.

Uz pravo na prosvjed idu i posljedice

Međutim, onda uz to pravo idu i neke posljedice, a to znači da se ne moramo slagati s njima i da to možemo javno reći. Možemo i organizirati protuprosvjed, što je potpuno legitimno dok je u mirnom obliku. Oni koji prosvjeduju i kleče moraju prihvatiti da su time postali dio javne sfere i da će se u vezi s njima pričati vicevi, raditi karikature i da će ih se sprdati online.

Samim javnim nastupom su pomakli granicu društveno prihvatljivog i dozvoljenog, kako se, uostalom, događa sa svima onima koji uđu u javnu sferu. Jednako kao što predsjednika sabora možemo zvati Njonjo, premijera Anemija i predsjednika države Laprdalo, tako se i molitelji na Trgu trebaju pomiriti s tim da će dobivati različite epitete, tipa klečavci.

Demokracija omogućava da ostaneš anoniman i zaštićen od javnosti. Ali, ako si izišao iz sfere anonimnosti, onda te demokracija ima pravo ošinuti kao bura i to moraš trpjeti.

Da, organizirani su i međunarodno povezani

Neki govore da su molitelji dobro organizirani i povezani u međunarodne organizacije. To je istina, no to nije nikakav krimen, pa skoro sve druge stranke i pokreti su dobro organizirani i povezani u međunarodne organizacije. I jedan Možemo ima svoje pandane u pola Europe.

HDZ je u svojoj parlamentarnoj skupini u Europskom parlamentu, kao i SDP. Liberali (kojih je koliko i stranaka) imaju također i parlamentarnu skupinu. Svi oni imaju i neke zaklade, strane, s kojima surađuju i preko kojih uče i politike i javni nastup i mnogo toga drugog. 

To što su se sada neki s desnice organizirali preko raznih svojih pokreta – naravno da će se organizirati, to je njihovo pravo kao i svih drugih. To što provode za vas neprihvatljive ideje – vaše je pravo da se sami organizirate oko svojih ideja. 

To što se hrpa ljudi oko svega ne snalazi, to što se čak ni Katolička crkva u nas ne snalazi s ovakvim pokretima koji su prilično daleko od službene crkvene doktrine, samo govori kako još moramo poraditi na učenju demokracije.

Realno, u mnogim državama subotom trgovi su puni ljudi koji prosvjeduju iz najrazličitijih mogućih razloga. Neki od njih su i protiv dostignutih demokratskih i drugih standarda, no pravo ljudi je da budu i protiv postojećih standarda.

Političare treba pitati podržavaju li molitelje

Navode se i usporedbe s Poljskom, gdje je cijela konzervativna revolucija krenula kao skupovi nekih politički rubnih skupina, a završila zabranom pobačaja. No, to je pogrešno gledanje. Poljska je demokratska zemlja i zakone tamo ne donosi neka skupina koja kleči ni Katolička crkva, već poljski parlament, čiji donji dom Sejm nazivom podsjeća na zajedničko slavensko podrijetlo Poljaka i Hrvata. 

Zabranu pobačaja u Poljskoj (inače, nije jedina takva zemlja Europske unije, pobačaj je zabranjen i na Malti) i revitalizaciju konzervativnih vrijednosti proveli su tamošnji parlamentarni zastupnici. Uredno izglasani od građana Poljske.

To dovodi do jednog za nas važnijeg pitanja – ima li u Hrvatskoj političkih stranaka i pokreta koji bi ideološki, u vezi s pravima i položajem žena, Hrvatsku gurali natrag? Ne govorimo samo o pobačaju, realno jednom od pravno i etički najsloženijih pitanja koja uopće postoje, već općenito o pravima žena.

Ili nekim drugim pravima koja smo civilizacijski dosegli, a ne sviđaju se svima. Recimo, o pravu na izvantjelesnu oplodnju, postupak koji treba sve više parova.

U Hrvatskoj ima političara, stranaka i pokreta, nekih i u saboru, koji vole u javnosti bježati od svake ideologije i politiku svoditi na opću kritiku vladajućih, tipa “HDZ je nesposoban”, “HDZ je korumpirana stranka”, nekoliko tako općih krilatica o vladajućima, s kojima će se realno složiti i mnogi HDZ-ovci. No, zanimljivo, ti isti pojedinci, stranke i pokreti jako bježe od bilo kakvog izjašnjavanja o gore navedenim pitanjima.

Nema politike bez ideologije

Sada dolazimo do važnog dijela – ima li politike bez ideologije? Nema. Ideološke odrednice su bitan dio političkog djelovanja. Fraze tipa: “Mi smo protiv svake ideologije” ili “Mi smo samo za bolji život hrvatski građana” su lupetanje. Ideologija određuje kakvi će biti porezi, kakav će biti položaj države, hoće li država biti potpuno integrirana u Europsku uniju ili glumiti kakvu novu Sjevernu Koreju. 

Ideologija određuje koliko ćete moći lajati protiv vlasti a da vam se to ne obije o glavu, ideologija određuje koliko ćete morati od zarađenog dati državi, ideologija određuje odnos prema nacionalnim manjinama, odnos prema LGBT populaciji i odnos prema reproduktivnim pravima. Čak i to hoćete li plaćati porez na nasljedstvo ili ne. Ili koliko ćemo davati na županije, a koliko na školstvo.

Molitelji na trgovima su u jednoj stvari pošteni i korektni – oni svoju viziju Hrvatske javno iznose. Svoje ideje javno govore. Nalaze se, uostalom, na trgovima, pa svatko može vidjeti što su njihove želje, ciljevi, porazgovarati s njima i zauzeti svoj stav.

Koliko se političara potajno slaže s moliteljima?

Molitelji su otvorili važno pitanje – koliko ljudi koji imaju viziju rigidno desne Hrvatske, Hrvatske koja bi ograničavala prava koja danas smatramo prihvaćenim i općim, ima u politici? Koliko je ljudi koji su u politici, guraju se u politiku, nadaju se mjestu na listama i sutra udjelu u vlasti, a ograničavali bi ženska prava, ograničavali bi manjinska prava, ograničavali bi neka treća prava? Koliko ima takvih, koji na konkretna pitanja odgovaraju samo nekom općom kritikom HDZ-a?

Konkretno, koliko je u Hrvatskoj stranaka i političara koji se ponašaju ili se planiraju ponašati otprilike ovako:

Što mislite o pravu na pobačaj? HDZ je jako korumpirana stranka.

Što mislite o pravilima “čednog odijevanja” u društvu? Plenković je vođa pravomoćno kazneno osuđene stranke!

Što mislite, kako treba urediti pomorsko dobro? Protiv smo zakona koji predlaže HDZ (nemamo svoj prijedlog).

Kako mislite riješiti iseljavanje? HDZ je doveo do demografske katastrofe u Hrvatskoj.

Ne bi bio prvi put da se zbog loše i korumpirane politike vladajućih proguraju u sabor stranke i pokreti koji bi ukidali postojeća prava, zazivali neku rigidno desnu Hrvatsku, koji svoje ideje i ideale danas kriju, govoreći općenito o HDZ-u i grijesima te stranke, koje ionako svi znamo.

Ako se sjetite povijesti iz srednje škole, sjetit ćete se barem nekoliko primjera u kojima je loša i korumpirana vlast bila uzrok što su nakon nje došli autoritativni, totalitarni i svakakvi drugi režimi.

Molitelji na trgovima, kako ih god voljeli zvati (a, kažem, moraju se složiti i s nekim pejorativnim nazivima čim su svojom voljom ušli u javnu sferu), podsjetili su nas da stečena prava, uključujući i ženska prava, nisu vječna ako se za njih ne borimo. Podsjetili su nas i na važnost ideologije u politici, i to baš u pravo vrijeme, pred cijeli izborni ciklus, lokalne, nacionalne i europske izbore.

Molitelji su neka temeljna ideološka pitanja vratili u javnu sferu

Podsjetili su nas da temeljna ideološka pitanja – odnos stranaka i kandidata prema pobačaju, prema izvantjelesnoj oplodnji, prema LGBT populaciji, prema dvojezičnim natpisima mjesta i druga – uredno postavljamo svakoj stranki i svakom kandidatu.

Svi oni imaju pravo svoje reći, a naše je pravo kao birača da onda to procijenimo. Mnoge žene u nas su zgrožene onime što promoviraju molitelji, no žene su i većina biračkog tijela u Hrvatskoj. Nitko ne može Hrvatskoj nametnuti neku konzervativnu revoluciju do saborske većine, koju biraju hrvatski građani.

Molitelji na trgovima su svoje rekli javno. Podsjetili su nas da ima ljudi koji imaju viziju drugačije Hrvatske, mnogima od nas neprihvatljive, ali takva vizija je njihovo pravo. No, podsjetili su nas i na jednu važnu stvar – treba pitati političare i potencijalne buduće političare temeljna ideološka pitanja. I nikako uzimati kao prihvatljivi odgovor: “Nije bitno”, “Mi smo samo za bolji život” ili “Ne želimo se o tome izjašnjavati”. 

Zakone ne donosi bog, nego narodni predstavnici

Pitanje vjere, pitanje religije, pitanje duhovnosti su vrlo osobne stvari. Koliko je neki političar blizak kršćanskim idealima, treba, tako i sam kršćanski nauk govori, suditi po tome kako radi, po njegovim djelima, a ne po izjavama ili fotografiranju u prvim redovima crkve.  

No pitanje kakvu bi Hrvatsku želio kao političar, za kakve ideje bi glasao u saboru, za one bliže Njemačkoj i Austriji ili Mađarskoj i Poljskoj, e to je stvar koju imamo pravo pitati kandidate i na koju oni trebaju jasno odgovoriti. To je javna stvar o kojoj se očekuje i javan i jasan odgovor.

Više Biće se ipak ne bavi svjetovnim zakonima, njih u demokraciji donose narodni predstavnici. A to što smo saznali da postoje oni koji bi gurali Hrvatsku natrag u neka druga vremena i javno uredno iznijeli svoje vizije društva, to u suštini i nije loše. Ako vidite Hrvatsku sutra ideološki bliže Njemačkoj, manje Poljskoj, onda je to tema koju svakako trebamo aktualizirati pred izbore i od kandidata tražiti jasno izjašnjavanje. 

Ako niste primijetili, dobar dio političara desnice o ovim temama šuti, ne žele se izjašnjavati. Što mislite, zašto?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala