Kršćani ne slijede Isusovu etiku? Razmislite još jednom

DA MALO zanovijetam na početku: jeste li kada ošamarili kršćanina, a on vam okrenuo drugi obraz? Bili mu neprijatelj, a on vas unatoč tome volio i molio se za vas? Jeste li mu kada zgriješili, a on vam od srca oprostio, pa onda ste opet zgriješili, a onda vam on opet oprostio i tako jedno… stoput?

Ne morate mi pisati odgovore, unaprijed ih znam. 

Skužili suštinu?

Ošamarite kršćanina i on će vam uzvratiti pesnicom; postanite mu neprijatelj, htjet će vas eliminirati. Kako oni, tako i svi drugi, vjernici i nevjernici, tu se ne razlikuje najplemenitiji biskup, poput npr. Košića, od najzadrtijeg ateista koji piskara nedjeljom na Imbexu. 

Nisam prvi koji je zapazio tu razliku između riječi i djela, a nisu ni kršćani jedini koji pate od tog problema. Međutim, želim reći nešto prilično drugačije: da su kršćani ustvari bolje skužili moralno učenje svog osnivača nego što se to obično misli. Ili stvarno mislite da je tamo neki dnovinarčić bolje razumio teologiju od naših domoljubnih biskupa, studentskih kapelana i obiteljaša?

“Okreni drugi obraz”

Da krenemo od najpoznatije maksime o okretanju drugog obraza. Imajmo u vidu da se ovaj tekst, kao i cjelokupni govor na gori, bavi ponašanjem kršćana unutar većinski nekršćanskog društva. Šamar ne predstavlja toliko fizičku prijetnju, nego nanošenje sramote ošamarenom, kojemu kao nekom klincu opalite jednu “odgojnu” po obrazu.

Ako kršćanin na šamar uzvrati šamarom, riskira ulazak u fizički sukob, što može loše završiti i po njega i po zajednicu. Povuče li se, ispada kukavica. Postoji li neko treće rješenje osim ove fight or flight opcije?

Isus predlaže aktivni nenasilni otpor: okretanje drugog obraza je iznenađujući potez koji zbunjuje protivnika jer ga time dovodite u poziciju da on sad bude osramoćen time što udara nekog tko nije voljan uzvratiti. Kako su neki suvremeni tumači shvatili, ovo je borbena taktika, nipošto mirno podnošenje udarca.

Ljubav prema jačem neprijatelju

Sasvim na tragu tome jest i zapovijed o ljubavi prema neprijateljima. Uzvratite li na njihovo neprijateljstvo prijateljstvom, dovodite ih u neobičnu situaciju da nemaju više povoda biti vam neprijatelji. U Judeji Isusovog vremena bilo je sramotno ako biste na nečiji prijateljski čin odgovorili neprijateljstvom. Već vam je dovoljno to što ste kao odgovor na svoju mržnju dobili neko milosrđe.

I sad vi mene pitate gdje ja tu vidim Batarela i Stojića, kad su to oni na mržnju uzvratili ljubavlju?

Nisu, jer kršćani nisu više slabašna manjina, nego vladajuća većina. Okretanje obraza i ljubav prema neprijateljima jesu etička načela koja pomažu zajednici nemoćnih da opstanu u društvu koje na njih može krenuti i nasiljem. Svaki nasilan odgovor na nasilje većine put je u propast manjine. Kad je to stanje prestalo, više nije bilo potrebe za ovim posebnim borbenim taktikama. Kršćani su postali dovoljno jaki da na šamar uzvrate maljem.

Augustin se u to vrijeme jadao da je dosta njih spremno okrenuti drugi obraz (kad nalete na jačeg), ali da je malo njih spremno ljubiti neprijatelja. Bio je u krivu, nitko više ni prvu ni drugu zapovijed nije smatrao obvezujućom, prošla su ta vremena kršćanske popustljivosti i ljubavi.

Danas ćete naglašavanje ovih etičkih načela naći samo kod manjih kršćanskih zajednica, kojima se još nije posrećilo da dođu na vlast. Ako im se jednom ipak i to dogodi, krenut će i oni putem katolika iz četvrtog stoljeća.

“Oprosti sedamdeset puta sedam”

Ili sedamdeset puta sedam, nemoguće je raspetljati tu grčku frazu. Jasna vam je ideja: ako bi tko od nas jednom ili dvaput oprostio, jer je pomalo i glupo naplaćivati svaki propust svog bližnjeg, ipak nitko ne bi bio spreman unedogled opraštati.

Kome se to oprašta u ovom tekstu? Ako čitate pažljivo Matej 18, onda shvaćate da se to ne odnosi na one “vani”, odnosno, nekršćane, nego samo na pripadnike Crkve. Svaka zajednica može opstati jedino ako zadrži svoju koheziju, a opraštanje međusobnih pogrešaka jest jedan od ključnih uvjeta. Nema budućnosti crkva, vojska, tim ili rock band kad krenu jedni drugima brojati greške i tražiti zadovoljštinu. Svaki izgubljeni član slabi Crkvu, ali i pojačava redove onih drugih, stoga treba napraviti jednu jasnu crtu između naših i njihovih te biti krajnje popustljiv prema našima. 

Naši su uvijek naši

I sad vam je sasvim jasno zašto su katolici uveli ispovijed i zašto praktički možete milijun puta ponoviti istu pogrešku, pa onda mirno nastaviti dalje. I zašto Crkva neće nikada osuditi unebovapijuće grijehe svojih članova: ratni zločinci prihvaćaju se kao najrođeniji, pedofile se maksimalno prikriva, na izraze mržnje ili nasilja prema drugima nitko ni ne trepne.

Bitno je da Crkva uza sve unutarnje razlike i sukobe ostane jedinstvena, netko može biti i kvaran i nasilan, čak i HDZ-ovac, svejedno, naš je. Naših se rješavate tek kad oni prestanu biti naši, kad krenu s herezama i zaprijete jedinstvu zajednice. Tad ih se lijepo protjera i spali, a zajednica nastavlja dalje, još jača nego prije. Svi zauvijek zapamte lekciju što znači biti naš.

Sasvim prirodan moral

Kad shvatite logiku tih najrazvikanijih kršćanskih moralnih ideja, jasno vam je kako su one sasvim logične i prirodne, nema tu ničeg nadnaravnog i božanskog. One su nastale baš kao i svi drugi etički sistemi, njima se zajednica adaptirala na vanjske okolnosti.

Nisu se promijenili kršćani, nego okolnosti u kojima djeluju. Postanu li jednom opet manjina, vratit će se idejama nenasilja i ljubavi. Dotad, oni će nesmiljeno koristiti svoju nadmoć, uzimati državni novac, osuđivati pedere, lezbe, jugofile, komuniste, sve koji nisu njihovi.

Kad im se može.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala



Извор

Најново

ПОВРЗАНИ ОБЈАВИ
КОЛУМНИ

Андоновски со два гола во финишот му донесе голем бод на Трст

Македонскиот интернационалец Даниел Андоновски продолжува со одличните настапи...

Андоновски повторно најдобар – му донесе голем бод на Трст!

Македонскиот интернационалец Даниел Андоновски продолжува со одличните настапи...