Ne, liječnici nisu manje plaćeni od nogometaša

NOGOMET nije samo sport nego i unosna poslovna aktivnost. Iako se ne mogu mjeriti s najvećim kompanijama na svijetu, najvrjedniji nogometni klubovi u svijetu ostvaruju nekoliko stotina milijuna dolara prihoda godišnje, a vrijednost najvećih se broji u milijardama.

Ukupna vrijednost pet najvećih (Real Madrid, Barcelona, Manchester United, Liverpool, Bayern Munchen) prelazi godišnje prihode državnog proračuna Hrvatske. Uz košarku, američki nogomet i bejzbol, nogomet je najisplativiji momčadski sport na svijetu, a slijedom toga i profesionalni igrači imaju pozamašna primanja.

Činjenica da Lionel Messi, najplaćeniji sportaš 2022., zaradi 130 milijuna dolara godišnje nekim ljudima nije prihvatljiva. Za njim kaska Cristiano Ronaldo sa 115 milijuna dolara godišnje, kao treći najplaćeniji sportaš današnjice, te Brazilac Neymar s 95 milijuna dolara godišnje.

Za usporedbu, proračun grada Dubrovnika je u 2022. iznosio 84 milijuna dolara, a Pule 70 milijuna. Tako mali (u svjetskim razmjerima), dobrostojeći gradovi kroz godinu obavljaju sve javne funkcije, a pri tom potroše manje novca nego što tri najbolje plaćena nogometaša zarade.

Usporedba liječnika i nogometaša je besmislena

Argument kojim se osporavaju visoka primanja nogometaša je da njihova profesija ne vrijedi puno, da ne dopridonosi čovječanstvu toliko koliko su plaćeni i da bi umjesto njih toliki novac trebale zarađivati neke druge profesije, najčešće se pozivajući na liječnike. Uglavnom se u takvim argumentacijama pojavljuje nekoliko vrsta krivog zaključivanja.

Glavni koji osporava cijelu argumentaciju je problem uspoređivanja najuspješnijih nogometaša na svijetu ili u državi s prosječnom plaćom liječnika. Statistički to nema smisla, jer se ne mogu uspoređivati najplaćeniji nogometaši s prosječnim liječnicima.

Ispravno bi bilo uspoređivati prosjek svih profesionalnih nogometaša s liječnicima. Dok prosječni igrač Dinama zarađuje malo manje od pola milijuna kuna mjesečno, iznos drastično pada u drugoj nogometnoj ligi Hrvatske, na tek nešto više od 10 tisuća kuna mjesečno.

Ne može se uspoređivati Messija s prosječnim liječnikom u Hrvatskoj, ili bilo gdje u svijetu. On je vrhunac, prvi na svijetu, i njegova usporedba s bilo kakvim prosjekom je besmislena. Podaci FIFA-e za 2016. pokazuju da tek 2 posto profesionalnih igrača nogometa na svijetu zarađuje više od 720.000 dolara godišnje a više od 45 posto zarađuje manje od 1000 dolara godišnje. Također, za 41 posto njih je kasnila plaća mjesec dana i više.

Većina nogometaša nema visoka primanja, ali su najbolji odlično plaćeni

Suštinska razlika između tržišta rada nogometaša i tržišta rada liječnika je u tome što prosječan liječnik, čak i loš, može biti gotovo siguran da će imati relativno dobru plaću za državu u kojoj radi, da će mu posao biti siguran i da može raditi do odlaska u mirovinu. Distribucija primanja je relativno ujednačena, barem u odnosu na nogometaše.

Tržište nogometaša je krajnje kompetitivno, jedno od najkompetitivnijih na svijetu, a distribucija primanja je puno ekstremnije nagnuta “desno” (za razliku od normalne distribucije). To znači da većina ostvaruje relativno slaba primanja, a jako mali broj najboljih igrača u svijetu, ili u nacionalnim ligama, ima ogromne plaće. Kada se spominje navodna nepravednost da nogometaši imaju astronomski velike plaće, uvijek se spominje ekstremno desni dio distribucije.

Razlika u plaći između najboljeg i prosječnog nogometaša je puno veća nego razlika između najboljeg i prosječnog liječnika. Za bilo koga tko posveti život usavršavanju u nogometu, što je nužno da bi se postalo profesionalac, rizik da ne bude među najboljih 1 posto je puno veći nego za one koji posvete život tome da postanu liječnici.

Dodatan rizik je što postoji opasnost od ozljede. Ekstremno kompetitivno okruženje koje stvara profesionalne nogometaše, osim što iziskuje potpunu predanost, ne dopušta ni dug period “izvan pogona”. Ozbiljnija bolest može unazaditi karijeru za nekoliko godina, a kod mladih i uništiti ionako male šanse da postanu top 1 posto najboljih.

Pokušaj ostvarivanja nogometne karijere je jako rizičan, karijera je kratka i puna opasnosti

U Hrvatskoj je otprilike 400 profesionalnih nogometaša, odnosno to je jedina profesija kojom se bave. Ne treba provjeravati podatke da se zna kako u Hrvatskoj daleko više djece i mladih pokušava biti jedan od tih 400, a kamoli da bude igrač nekog od najboljih klubova u Hrvatskoj. Prodaja u inozemstvo je san koji ostvari jako mali broj onih koji posvete djetinjstvo i mladost nogometu.

Astronomske zarade su nagrada za rizik koji nogometaši svakodnevno kroz život prihvaćaju, ali nagrada koju dobije je samo promil onih koji pokušaju biti profesionalni nogometaši. Velika konkurencija, opasnost od ozljeda, opasnost od bolesti koja će prekinuti ili otežati karijeru, mala vjerojatnost uspjeha… Malo koja profesija nosi tolike rizike kao što je ona nogometaša.

U to sve treba pridodati i radni vijek. Prosječna karijera nogometaša traje manje od 10 godina. Liječnici, osim što nemaju ni izbliza toliko rizika na početku puta u karijeri, rade do mirovine i prosječno trajanje “karijere” je duže od 30 godina. Tri puta kraća karijera sugerira da bi nogometaši trebali biti minimalno tri puta bolje plaćeni od liječnika.

Najbolji nogometaši uzimaju najveći dio kolača

Najočitiji i najjednostavniji odgovor na pitanje “Zašto se najbolje nogometaše toliko puno plaća?” glasi da je to tako zato što može biti tako. Točnije, radi se o jednostavnom zakonu ponude i potražnje. Sa sigurnošću se može tvrditi da se Messija, Ronalda, Neymara i druge nogometaše ne plaća više nego što oni novca donose svojim klubovima i sponzorima.

Prema podacima FIFA-e, Svjetsko prvenstvo u nogometu 2018. je ukupno gledalo 3.57 milijardi ljudi. To je najgledaniji sportski događaj, gledaniji od Ljetnih olimpijskih igara. U većini država na svijetu je najpopularniji sport, a procjenjuje se da se u 2022. svjetsko tržište sporta, u kojem je nogomet najpopularniji, približilo veličini od 500 milijardi dolara.

Milijarde ljudi na svijetu vole gledati nogomet, a to generira široku industriju (ulaznice, prodaja dresova i rekvizita, marketing, TV prava…). I tu postoji izražena konkurentnost te pravilo da najbolji iskrivljuju distribuciju. Dok neki ljudi vole gledati utakmice drugoligaša i trećeligaša, velika većina gleda isključivo najpoznatije nacionalne i svjetske klubove.

Najbolji tako uzimaju najveći dio kolača industrije, pa su prihodi od ulaznica, marketing, TV prava itd. koncentrirani u rukama malog broja klubova. Više od pola tržišta nogometa u Europi je koncentrirano oko “pet velikih” liga. Normalno je da i igrači u tim ligama ostvaruju primanja razmjerno s udjelom i važnosti klubova u tim ligama za cijelu industriju nogometa, a onda i sporta općenito.

Nogometaše plaća tržište, liječnike države

Još jedna razlika između liječnika i nogometaša je u tome što prvi većinom rade u javnom sektoru, gdje njihova plaća ovisi o dobrohotnosti nekog birokrata u nacionalnom ministarstvu zdravstva, a nogometaši su sudionici jako kompetitivnog nedržavnog sektora i tržišta. Plaće nogometaša, umjesto birokrata, određuje to koliko su klubovi i sponzori spremni platiti za njega.

U SAD-u, gdje je zdravstvo još uvijek većinom privatno, 18 od 20 najbolje plaćenih zanimanja su neke od liječničkih specijalizacija. Godišnji prosjek plaća tih zanimanja je iznad 208 tisuća dolara. Naglasak je “prosječni”, jer najbolji u određenom polju specijalizacije zarađuju daleko više.

Najbogatiji liječnik na svijetu, Thomas Frist, bogatstvom od 17.7 milijardi dolara posramljuje Messija, Ronalda i bilo kojeg drugog nogometaša u povijesti.

Nogometaši su zaradili svaki euro svojih primanja

Sasvim je sigurno da najbolje plaćeni nogometaši donose još više novca onima koji ih plaćaju. Eventualni izuzetak su nacionalne reprezentacije, ali to nogometašima (osim nacionalnog ponosa) više služi kao osobna promocija. Oni koji dobro odigraju za svoje reprezentacije, mogu očekivati da će više vrijediti na klupskom tržištu.

Nogometaši sigurno nisu preplaćeni, odnosno da ih klubovi plaćaju više nego što vrijede, a sponzori više nego što im vrijedi da reklamiraju njihove proizvode. Ljudi kada spominju nogometaše govore o najplaćenijima u državi ili svijetu, a zanemaruju se svi oni koji ne ostvaruju posebno velika primanja, što je većina.

Uspoređivanje najboljih svjetskih nogometaša s prosječnom liječničkom plaćom je miješanje krušaka i jabuka. U prosjeku liječnici imaju bolja primanja, karijera im traje tri puta duže, rizik od neuspjeha je puno manji, a ozljede i bolesti nisu toliko destruktivne po karijeru.

Uglavnom je puno sigurnije biti liječnik, primanja su u prosjeku bolja, a ono malo visokoplaćenih nogometaša apsolutno opravdava svoja primanja zbog prirode posla kojim se bave i načina funkcioniranja industrije sporta.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije [Index.hr](http://Index.hr “‌”) portala



Извор

Најново

ПОВРЗАНИ ОБЈАВИ
КОЛУМНИ

„Забавно е да се игра во Битола“

Голманот на Вардар, Мартин Томовски никогаш во својата...

Кадетското злато остана во Автокоманда

Домаќинот на кадетскиот турнир од Ф4, не залудно...

Младост ја продолжува борбата за второто место во прволигашкиот плеј-оф

Тимот на Младост Богданци пред својата публика не...

Радовиш чекор поблиску до суперлигашки бараж

Екипата на Радовиш пред својата публика одигра според...