Ovako je izgledala smrt najpoznatijeg ateista

“U PROLJEĆE 1775. pogodio me poremećaj u crijevima, što me u početku nije uzbunilo, ali od tada je, kako shvaćam, postao smrtonosan i neizlječiv. Sad računam na brzo razrješenje”, zapisao je David Hume u svojim autobiografskim crticama. Poremećaj u crijevima očito je bio neki abdominalni karcinom, koji je slavnom filozofu došao glave već koncem kolovoza 1776.

Hoće li se pokajati?

U to vrijeme sav pokušaj terapije sastojao se u ispijanju navodno ljekovite vode iz Batha, što se u početku činilo i djelotvornim. No, uskoro su se zlokobni simptomi vratili s još većom žestinom i postalo je jasno da se bliži neumitna smrt.

Na tu vijest ustreptala je cjelokupna britanska javnost, jer Hume je bio poznat kao nevjernik. Njegova pobijanja navodnih dokaza postojanja Boga, negiranje čuda i razorna skepsa po svim vjerskim pitanjima doveli su ga na zao glas u tada i dalje vjerski nastrojenoj Britaniji. Puno njih je otvoreno zahtijevalo da ga se ekskomunicira iz Škotske crkve, kojoj je Hume pripadao samo rođenjem.

Nema tog imalo učenijeg čovjeka koji u to vrijeme nije sa znatiželjom pratio razvoj situacije. Sve ih je zanimalo hoće li se Hume sada distancirati od svog ateizma te se pokajati u strahu od potpunog ništavila ili paklenih muka.

“Ima dobrih vjernika”

Prvi koji je to odlučio i neposredno provjeriti bio je James Boswell, posvećen pisanju biografija poznatih suvremenika. Humeu je bilo preostalo tek nepuna dva mjeseca života, a na Boswellovo čuđenje bio je dobro raspoložen i vrlo bistroga uma. 

“Smatram to najnerazboritijom fantazijom da bismo trebali zauvijek postojati”, rekao mu je odlučno Hume. Nije se susprezao ni od zajedljivih šala: “Kad čujem da je tko vjernik, odmah znam da je drznik. Doduše, upoznao sam i neke dobre religiozne ljude”, izokrenuo je filozof poznato lamatanje vjernika o ateistima. 

Danima nakon susreta s Humeom Boswella su mučile noćne more. Kako je moguće da netko tako mirno prihvaća vlastiti nestanak? Ipak, religioznost nije spriječila Boswella da i dalje nastavi sa svojim vrlo neurednim životom i kasnije premine od kombinacije sifilisa i alkoholizma, poroka u kakve sekularni Hume nije nikada upao.

Umro pribran i sretan

Humeove posljednje dane i smrt opisao je njegov bliski prijatelj Adam Smith, osnivač moderne ekonomije. Dijelio je isti svjetonazor, ali se uvijek sustezao da o tome govori javno i zamjeri se moćnim crkvenim krugovima. Ipak, nije izdržao i poslao je pismo njihovom zajedničkom izdavaču kako bi sačuvao spomen na smrt filozofa. 

I tim je tekstom izazvao pravu buru u konzervativnoj javnosti, jer je Humea otvoreno nazvao čovjekom najviše vrline. Uz to je pisao kako je i u svojim posljednjim danima bio sklon humoru, ne pokazujući ni najmanje znake uznemirenosti zbog nadolazeće smrti. Štoviše, šaljivo je komentirao kako ne bi mogao ponuditi Haronu (lađaru u Hadu) ni jedan valjani razlog zašto da mu produži život: “Možda da poživim još koju godinu, pa da vidim propast nekih vladajućih sustava praznovjerja? Haron bi mi rekao: ‘Lupežu i dangubo, to se neće dogoditi još stoljećima'”, bile su Humeove riječi u čiju se istinitost i mi danas možemo uvjeriti.

Smith je prenio i liječnikovo pismo o posljednjoj Humeovoj noći: “Umro je tako pribranog uma da to ništa nije moglo nadmašiti”, stajalo je na kraju izvještaja. 

U paklenim mukama?

Čak i stoljeće kasnije neki su kršćanski pisci s negodovanjem reagirali na Smithovo pismo. Da bezbožnik umre mirno i pribrano? Da se vrlim nazove nekoga tko se nije pozivao na Bibliju i živio bez oslanjanja na božanski moral? “To je žalosni pokazatelj slabosti i ludosti nereligioznosti i nevjere”, lamentirao je jedan teolog 19. stoljeća.

Fundamentalistički propovjednici otišli su i korak dalje, beskrupulozno navodeći izmišljeno svjedočanstvo Humeove sobarice, s opisima njegovih vapaja da osjeća svoje približavanje Paklu. Cijela se ova priča pojavila dobrih stotinu godina nakon Humeove smrti i govori sve o tome što i inače vjerski fanatici misle kako bi trebala izgledati smrt ateista.

Ateisti kao razbojnik na križu

Strah od smrti jest možda i ključni uzrok nastanka religije. Mnogi vjernici često su svjesni svih problema vlastitog sustava vjerovanja, samo se sustežu pogledati istini u oči, jer se plaše da bi tako izgubili sve šanse da nekim čudom zadobiju vječni život. Ne treba biti neki Freud pa shvatiti da oni taj svoj strah vrlo često projiciraju na nevjernike. Priča o Darwinu koji se na samrti odriče svoje bezbožne teorije o razvoju života nije tu da bi nam rekla što se stvarno dogodilo u njegovim posljednjim trenucima, nego da bi vjernika nagovorila na ustrajnost u svojoj religiji. 

Dodatni temelj kršćanima predstavlja i priča iz Lukinog Evanđelja o razbojniku na križu, koji se pokajao u posljednjim trenucima života. Tako bi, prema kršćanima, trebala izgledati i smrt svakog ateista, koji se u strahu od Pakla na kraju svog života neminovno obraća Bogu. Nikoga ne uzbuđuje ni to što Matej proturječi Luki tvrdnjom da su se Isusu na križu rugala oba s njime razapeta kriminalca.

Ne samo Hume

Nije Humeova smrt jedini primjer toga kako ateisti umiru mirno i bez ikakvog zazivanja Boga. Uzgred, na samrti ljudi najčešće prizivaju majku.

Kad je koncem prosinca 2015. Lemmy Kilmister, jedna od najosebujnijih figura u povijesti heavy metala, saznao da će mu rak prostate i problemi sa srcem vrlo skoro doći glave, rekao je to otvoreno svojim ukućanima i posljednje dane proveo u druženju s njima i igranju retro videoigara. 

On je do zadnjeg časa ostao vjeran onome što je mislio i o čemu je pjevao. 

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?



Извор

Најново

ПОВРЗАНИ ОБЈАВИ
КОЛУМНИ

Андоновски со два гола во финишот му донесе голем бод на Трст

Македонскиот интернационалец Даниел Андоновски продолжува со одличните настапи...

Андоновски повторно најдобар – му донесе голем бод на Трст!

Македонскиот интернационалец Даниел Андоновски продолжува со одличните настапи...