Političari vrijeđaju kada nemaju što pametno reći

GODINA je 1990. Prvi demokratski izbori. Za vlast se bore SKH-SDP, nasljednik Saveza komunista Hrvatske, i HDZ, stranka koja kaže da nije nasljednik Saveza komunista Hrvatske, ali je u nju ušlo, prema stranim istraživanjima, nekih 97.000 članova Saveza komunista Hrvatske.

Trideset četiri godine kasnije, za vlast u Hrvatskoj se na izborima bore HDZ s par preletača i SDP s par pojačanja. Za razliku od dobrog dijela zemalja Nove Europe, gdje su stranke aktualne početkom 90-tih uvelike zamijeniti neki novi, suvremeniji igrači, u Hrvatskoj imamo vječnu igru HDZ-a i SDP-a.

Uvredama žele skriti vođenje vrlo sličnih politika

Kada se zapitate zašto se politička kampanja toliko srozala, zašto su nastupi visokih državnih dužnosnika spali na razinu uvreda pijanih likova iz mahala – stvar je jednim dijelom u tome što glavni politički čimbenici u Hrvatskoj nemaju što pametnog reći. No, ima još jedan razlog – sasvim su svjesni da su im mnoge politike iznimno slične i da u suštini ne nude ništa novog.

HDZ je u problemima. Izjela ih je korupcija na svim razinama. Plenkoviću su ministri ispadali kao čunjevi na kuglani, iz svih mogućih i nemogućih razloga koji se mogu zamisliti. S druge strane se oporba toliko raspala da su spas potražili u Milanoviću, čovjeku koji želi postati novi premijer s položaja predsjednika Republike i koji je okupio do prije par tjedana potpuno propalu oporbenu koaliciju oko SDP-a. 

Podsjetimo se  – Milanović je bio premijer, ne naročito uspješan i na vrhove SDP-ovih lista za ove izbore je osigurao mjesta svojih bivših ministara, opet ne tako uspješnih. HDZ se, podsjetimo se, vratio na vlast upravo radi neuspješnosti Zorana Milanovića kao premijera i njegovih ljudi kao ministara.

Milanović govori o temama o kojima može napraviti malo ili ništa

Zoran Milanović prednjači u osobnim napadima – što se jako sviđa njegovim pristašama, no što uopće stoji iza toga? Stoji činjenica da o mnogim temama o kojima govori može napraviti malo ili ništa. Tako na Fejsu piše: „Oni dopuštaju inflaciju pohlepe na način da se bogate strane banke i trgovački lanci, pa isti proizvodi u istim trgovinama po Italiji ili Austriji koštaju i nekoliko puta manje.“ I što tu može Vlada napraviti? Bilo koja? Ograničiti cijene kao da je 1982.? Može smanjiti PDV, ali onda se zna što to znači – nema više bogate države koja dijeli na sve strane. 

Činjenica je, nedavno je objavljeno, Hrvati sve više troše (ispravljeno za inflaciju) i naravno ako se troši sve više – cijene će biti veće.  Guverner Vujičić je jučer rekao jednostavnu istinu: „”Cijene rastu sve dok se ne sretnu s opadajućim djelovanjem krivulje potražnje, odnosno sve dok ih ljudi više nisu spremni platiti.” Dakle, dok se kupuje, cijene rastu. Svježe vrgoračke jagode, uzmimo svježi primjer, stoje sedam eura po kilogramu. Da ih ljudi ne kupuju po toj cijeni, ne bi se prodavale.

Stiže ljeto, odlučili smo se za turizam kakav jesmo – doći će milijuni turista, većina ih je u privatnom smještaju, dakle barem nešto sami kupuju i kuhaju – i to dovodi do povećanja cijena i domaćima. To je posljedica upravo gospodarskog modela koji smo razvili i sami odabrali. 

Borba protiv korupcije – što li uopće ta fraza znači?

Govori se o borbi protiv korupcije – govori o tome i HDZ, što je posebno veselo, ali evo to je glavna priča ove kampanje. Govori se, Milanović prvi grmi, kao treba razriješiti Turudića. I slažemo se, taj čovjek nikada nije trebao postati glavni državni odvjetnik. Iz više razloga, pisali smo o tome. No, da li će neki drugi državni odvjetnik riješiti problem pravosuđa? Problem procesuiranja korupcije? 

Državni odvjetnik ima jednu veliku ovlast, po zakonu, „Državni odvjetnik ovlašten je obrazloženom odlukom preuzeti od svojeg zamjenika ili od nižega državnog odvjetnika postupanje u pojedinačnom predmetu.“ No, on ne može sve sam – zamjena jednog čovjeka neće riješiti probleme.

Neće jedna smjena riješiti to što sudski postupci traju koliko traju. Koliko su ono sudili Sanaderu? Znate li kada je počeo slučaj Agrokor? Još je u jesen 2017. godine odvjetnik Anto Nobilo izjavio: “Zaključio sam da bi predmet u slučaju Agrokor mogao trajati i dvadeset godina, a ja sigurno neću raditi sljedećih 20 godina. To je fizički nemoguće.” Kakva je to pravda, da i filozofski gledamo, koja uopće stigne za 20 godina?

Sporost hrvatskog pravosuđa nije nešto što se može riješiti putem izbornih obećanja tipa „sada ćemo ih mi poslati u zatvore“, jer – političari srećom nisu ti koji mogu slati ljude u zatvore. Za to postoji sud i postupak. A suci su neovisni. Da li ti postupci mogu biti brži i učinkovitiji? Da, ako se postupovni zakoni bolje napišu. 

No, pričati o jednom Zakonu o kaznenom postupku, propisu od preko 500 članaka kojeg pravnici uče mjesecima samo kako bi položili Kazneno procesno pravo – nije nešto što donosi glasove. U pitanju je vrlo složena materija koja se može reformirati, ali to se radi u radnim grupama specijalista, ne vikanjem tko će nakon izbora biti uhapšen.

Narod koji ne voli vezu uzroka i posljedica

Većina događaja ima uzroke i posljedice. Ako želite puno turista na Jadranu i to onih turista koji pune apartmane i stanove recimo tako prosječnih Hrvata, to znači da će cijene u trgovinama biti visoke jer raste broj kupaca. Ako ne ulažete u specijalizacije državnih odvjetnika, u sve složenijim oblicima kriminaliteta neće vam imati tko napisati kvalitetnu optužnicu. Ako Sabor napunite ekipom koja se najbolje krevelji na TikToku, onda ta ekipa neće imati pojma posložiti osjetljive odnose postupovnih kaznenih propisa koje donosi upravo Sabor.

Današnji svijet je složen – birači traže jednostavna, emotivna rješenja, a takvih u suvremenom svijetu jednostavno nema. Stoga, kada želite dobiti glasove, a sakriti da nemate brza laka rješenja, niti ih možete realno imati, onda je najbolje uhvatiti se najnižih strasti i uvreda – pa na taj račun prikupiti glasove.

Naš način života košta, tu je Milanović bio u pravu

Ima jedna velika istina koju je prije više od deset godina rekao Zoran Milanović: „Naš socijalni model i naš način života, koji je ipak drukčiji, moramo zadržati, a to malo više košta.“ I u tome je možda najbolja ocjena hrvatskih izbora ovih zadnjih 34 godine. 

Svađe i emocije su polarizirale Hrvate na dvije strane, i omogućile da čak i danas, u 2024. godini jedini relevantni politički faktori budu dvije frakcije stranke koje je vladala kao jedna stranka do 1990., a vlast je preuzela 1945., godine koje se malo tko više i sjeća. Svi oni treći putevi, sve one treće stranke, svi oni koji ne pripadaju vječnom duopolu HDZ-a i SDP-a su izgurani. 

Može se narednog tjedna dogoditi ili nastavak vlasti HDZ-a ili povrat ne baš slavne Milanovićeve vlade oko SDP-a. Svađama i osobnim uvredama izgurali su sve moguće treće opcije, osiguravši da se u Hrvatskoj ništa bitno ne promijeni, jer politički duopol HDZ-SDP upravo predstavlja onaj politički ideal kojega je davno trasirao Milanović: „naš način života“. Cijenu, političku, demografsku i svu drugu, sami znate. 

Samo jednu stvar ne zaboravite – oni koji vrijeđaju u javnom prostoru (ne one koji lopovluk zovu lopovlukom, već koji vrijeđaju na osobnoj razini!), u biti nemaju što pametno reći, a ni ne znaju nešto pametno napraviti.