“UBIJTE ih bez milosti. Dolazimo uime Boga”, izgovorio je vođa skupine neposredno pred početak krvavog terorističkog pira u Moskvi. Tim je riječima htio izbrisati posljednju crtu moralne dvojbe koja je možebitno još mučila nekog od izvršitelja.
Neodoljivo to podsjeća na davnu naredbu papinskog izaslanika i cistercitskog opata Arnauda Amalrica, neposredno prije pokolja Katara u Beziersu 1209. godine: “Pobijte ih sve, jer Bog poznaje svoje.”
Sve dopušteno bez Boga?
Znate već svi najpoznatiji citat Dostojevskog, koji ovaj književni klasik nije nikada izgovorio, o tome što je dopušteno ako nema Boga. Osobno nikada ni u jednom njegovom djelu nisam naletio na te riječi, neka me ispravi neki veći stručnjak. Definitivno ih nije izrekao ateist Ivan Karamazov, a ni njegov pobožni brat Aleksej. Da ne objašnjavam onima koji Dostojevskog nikada nisu shvatili kako on u svojim djelima nema lika koji iznosi njegove stavove.
Napokon, nije ni bitno je li on to uopće napisao. Tipičan je primjer plitke filozofije, smišljene u kavanskoj ili fejzbučnoj raspravi, pa onda zaodjenute autoritetom neumrlog spisateljskog genija. Ideju ne treba ni objašnjavati, počiva na poslovičnoj etičkoj nadmenosti vjernika koji misle da se nevjernik ne drži nikakvih etičkih načela i samo smišlja koje će zlo napraviti. Po čemu bi slijedilo da samo prihvaćanje Boga čovjeka drži u granicama moralnosti. Taj bezvezni stav implicitno je prihvaćao i skeptični Voltaire, britak, ali ne i duboki filozof, pa se plašio da ateizam ne postane masovan i izazove raspad društvenog morala.
Žižekov zgodni štos
Riječi iz naslova nisam ja izmislio, to je doskočica Slavoja Žižeka, najveće ovostoljetne filozofske zvijezde. On je namjerno obrnuo “Dostojevskog” da nam ukaže na činjenicu poduprtu primjerima s početka članka. Onoga trenutka kad zamislite da ste božanski opunomoćenik, sve vam je dopušteno. Uzmite puške, upadnite u moskovsku dvoranu i pobijte sto pedeset ljudi. Upadnite u Beziers, provalite u domove i crkve, usmrtite dvadeset tisuća duša. “Naši ljudi nisu poštedjeli nikoga, bez obzira na status, spol ili dob”, zapisao je oduševljeni Amalric.
A ona rečenica po kojoj je postao svjetski poznat spomenuta je u svjedočanstvu dvadesetak godina kasnije, kad je zloglasni opat već umro, i nije sigurno da ju je stvarno izgovorio. Ali ideja koja je potaknula i ovaj i tisuće sličnih pokolja definitivno nije izmišljena. Proučite povijest praktički svih velikih (i brojnih manjih) religija, naći ćete tisuće primjera ubijanja u ime Boga ili bogova. Istina, stoji u Bibliji zapovijed “Ne ubij!”, ali i na puno mjesta piše da je Jahve ili naredio ili osobno izvršio masovna ubojstva svih koji su se nekako ogriješili o njega: “Izbriši pod nebom spomen na Amalečane!” (Ponovljeni zakon 25,19)
“Biblija uči drugačije”
Stoga, želi li tko pobiti katarske i slične heretike – ima koliko hoće tekstova u Svetom pismu kojima će to opravdati. Slično je i s Kuranom (knjigom koju enormno manje poznajem od Biblije), a i s mnogim drugim svetim spisima i mitovima. Naravno, mnogi kršćani, muslimani, hindusi i ini sa zgražanjem će odbaciti ideju da ih njihova religija navodi na ubijanje. I ja im dajem za pravo, baš kao što dajem za pravo i onima koji misle da ubijaju upravo po Božjoj volji.
Knjige napisane prije više od tisuću godina nije tako lako protumačiti – da jest, ne bi bilo toliko raznih teoloških pravaca unutar kršćanstva i svih drugih religija. I židovski Jahve i kršćanski Otac i islamski Alah govore i o milosti i o oprostu, pa mnogi vjernici svoju etiku fundiraju upravo na tim tekstovima, smatrajući da je njima zauvijek odbačena ideja ubijanja uime Boga.
Knjige su podložne tumačenju, a tumačenje počesto govori više o samom tumaču nego o knjizi. Vjernik može biti neka zadrta budala koja će u svetom spisu tražiti izliku da eliminira sve heretike i nevjernike, a može biti i širokogrudni filantrop kojega će knjiga upućivati na prihvaćanje drugih i činjenja djela milosrđa. Mogu govoriti kompetentno samo o Bibliji, ona je knjiga s mnogobrojnim raznolikim glasovima, ne postoji u njoj gotovo ni jedna stvar u kojoj se svi pisci slažu, pa je izgradnja teologije ljubavi i milosti jednako opravdana kao i izgradnja teologije kazne i isključenja. “Bog je ljubav”, stoji u Prvoj Ivanovoj 4,16. “Strašno je upasti u ruke Boga života”, piše u Poslanici Hebrejima 10,31.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Koji vam je tekst bliži, ovisi isključivo o vama.
Ni Žižek ni “Dostojevski”
Stoga, nisu u pravu ni Žižek ni fejzbučni Dostojevski. Milijarde vjernika i nevjernika dokaz su toga.
Ljudi koji se ne pozivaju na božanski autoritet često su skloni altruizmu i svakovrsnim moralnim djelima. Isto tako i ljudi koji štuju Boga i čitaju Pismo. A opet, mnogi vjernici i mnogi nevjernici gledaju svaku priliku da zgrabe za sebe, pa i po cijenu gaženja bližnjih.
Ljudi su takvi kakvi jesu. Neki to onda opravdavaju postojanjem Boga, a neki njegovim nepostojanjem. Temeljni ontološki stavovi uopće nisu bitni za etiku: to što smo prolazni nekima je razlog da nihilistički gledaju na život i na vrijednost ljudi, a drugima da cijene život kao nešto jedinstveno i neponovljivo. Vjerovanje u raj i pakao nekoga će natjerati da pazi na svakoga, a srednjovjekovnom opatu bit će izgovor da ne pazi ni na koga.
U suštini, nije ni bitno postoji li Bog ili ne postoji.
Mi sami odlučujemo što nam je dopušteno, a što zabranjeno.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?