Oporba bez Milanovića nije imala šanse. Možemo je napravio odličan potez

PRIJE prošlih parlamentarnih izbora govorilo se da će to biti najneizvjesniji izbori dotad. Na kraju je završilo pobjedom HDZ-a, koji je tada neočekivano jednostavno formirao većinu u saboru. Ovogodišnji izbori su preuzeli tu štafetu te se s velikom neizvjesnošću čeka 17. travnja. Je li dojam opravdan, pokazat će vrijeme.

Ključna uloga predsjednika

Naravno, ključan razlog leži u figuri trenutnog predsjednika, koji je u maniri hajdučkog harambaše stavio jatagan u ruke i kuburu za pas i poveo seljake da izađu na megdan Hasan-agi u liku premijera Plenkovića. 

Kap koja je prelila čašu i natjerala harambašu Milanovića da predvodi ustanak protiv Hasan-age Plenkovića jest imenovanje glavnog kadije Ivana Turudića. Samim time sadašnji predsjednik je pokrenuo lavinu i dodatno intenzivirao političke aktivnosti u ovoj tzv. superizbornoj godini.

To i nije toliko čudno, jer se sam Milanović zadnjih godina istaknuo kao zapravo jedina opozicija premijeru u političkom, ali i u osobnom smislu. 

Hrvatska politika (ali i šire) jest politika ličnosti, osobnosti, pa su tako zadnjih nekoliko godina dvije ključne osobe preuzele gotovo cijeli prostor političkog života u Hrvatskoj, koji se sada svodi uglavnom na sukob premijera i predsjednika.

Izgubljena opozicija

Opozicija je do trenutka kada se predsjednik sam postavio na njeno čelo bila jadna, slaba i nesposobna za ugrožavanje HDZ-a. SDP se raspadao i rastakao godinama i, osim što im je bio ugrožen primat na lijevom spektru od stranke Možemo, SDP-u je prijetilo i političko tavorenje na dnu političkog života, odnosno dijeljenje sudbine koju imaju HNS, HSS i još neki. 

S druge strane, Možemo, koji je popunio dobar dio tog prostora izbacivanjem SDP-a i njegovih derivata, ipak nema snagu (još uvijek) postati velika opcija na ljevici. Jednostavno, sve od kadra što Možemo ima vezano je za Grad Zagreb, a i novo-lijeve ideje teško prolaze u sredinama koje bi se mogle nazvati konzervativno-lijeve. U većim gradovima kao što su Zagreb ili Rijeka Možemo ima relativno dobru podršku, ali u manjim sredinama mu fali i podrške i infrastrukture. A da se ne spominje da u dobrom dijelu Hrvatske Možemo praktički ne postoji kao opcija. 

Taj problem nije ekskluzivan problem za Možemo, to je sudbina svih manjih stranaka ili, hajde, svih novih stranaka. Jednostavno su derivati SDP-a, HNS-a, HSS-a, pa i HSLS-a i dalje duboko ukorijenjeni u lokalnim sredinama gdje postoji njihova infrastruktura iako su te stranke odavno u rasulu. 

Milanović kao ljepilo

Stoga se jako teško i sporo preuzimaju te pozicije, koje izgledaju kao da su zadane spomenutim strankama. Sličan problem ima Most, Centar, Fokus itd. Isto tako, opozicija bez Milanovića nije imala šanse i zbog svjetonazorskih razlika koje su stvarale nepremostivi zid za bilo kakav oblik suradnje. Jednostavno, platforma anti-HDZ nije bila dovoljna da ujedini Most i Možemo ili SDP i Domovinski pokret.

U tom smislu Milanović (uz sve njegove probleme) služi na neki način opoziciji kao ljepilo ili kao figura oko koje će se okupiti kako bi se smijenila sadašnja vlast. To sve na trenutke izgleda komično i tužno, ali to je trenutna politička realnost. 

Ono što je ostalo od zadnjih izbora, a vrijedi i sada, da su stranke više ili manje svjetonazorski isprofilirane i da se stavovi o nekim društvenim pitanjima jasno iskazuju bez uvijanja i skrivanja. Međutim, paradoksalno, pojavom Milanovića sva ta svjetonazorska pitanja su se na neki način stavila sa strane, odnosno jedino svjetonazorsko pitanje je – Milanović ili Plenković, odnosno opozicija ili HDZ.

Formiranje koalicije

Da je to tako pokazuje i kako su se mnoge “male” stranke uplele u to kolo koje je pokrenuo SDP s nedavnim prosvjedima. Tada se spojilo nezamislivo, u istom taboru našle su se stranke koje su na svjetonazorskim skalama udaljene milijunima svjetlosnih godina. 

To je stvorilo temelje nove tzv. lijevo-liberalne koalicije, što je još dokaz kako su u Hrvatskoj pojam i značenje liberalnog (u političkom smislu) isprostituirani i pregaženi. Kako i zbog čega je to tako, to je druga tema.

Da u toj koaliciji nije sve kako treba, vidjelo se kada je SDP izvukao najvećeg aduta – predsjednika Milanovića. Neke stranke su se same povukle, neke su postale višak, nekima je Milanović bio dobro opravdanje i otrežnjenje da shvate kako će im takva koalicija biti više teret nego lansirna rampa za daljnje djelovanje.

Možemo

Gledanjem unazad, Možemo je napravio odličan potez neulaženjem u takve aranžmane. Pojavom Milanovića, Možemo bi sigurno bio “utopljen” u tu koaliciju i prijetilo bi mu tavorenje. S druge strane, Možemo je, koliko god ga je pojava Milanovića bacila u drugi plan, zapravo profitirao.

Kao što je ranije spomenuto, od Možemo se očekivalo da preuzmu štafetu i povede opoziciju u borbu protiv HDZ-a, jer je SDP propadao zbog unutarnjih previranja i nesposobnosti novog rukovodstva da osvježi stranku novim idejama i ljudima. Stoga će oni pojavom Milanovića dobiti još četiri godine, da nastave raditi prije svega u Zagrebu te s izgradnjom infrastrukture na razini države. Kako će to izgledati i hoće li to iskoristiti, ostaje za vidjeti.

Stanje na desnici

S druge strane političkog spektra imamo Most, koji ovaj put ide sa Suverenistima, i Domovinski pokret, odnosno ostatke ostataka Škorinog Domovinskog pokreta, koji su odlučili nadopuniti svoj kadar s Kolakušićem i Sinčićem. Ono što je za te stranke zanimljivo da su uspjeli oformiti i ojačati bazu, Most već duže vrijeme na jugu, a Domovinski pokret na istoku Hrvatske.

Iako slični, Most i Domovinski pokret su bitno različiti. Domovinski pokret se postavlja kao “produžena ruka” HDZ-a, odnosno pokret/stranka je stvorena ili podržana od “tvrđe” struje HDZ-a kako bi štitila interes određenih struktura i “ucjenjivala” Plenkovićev HDZ kada joj se za to ukaže prilika. 

A ove godine bi se to moglo dogoditi, što će reći da bi Domovinski pokret mogao biti jači sada kad ima manju podršku u javnosti nego prošle izbore kada su imali dvoznamenkasti broj zastupnika u parlamentu. 

S druge strane, Most je u tom smislu bitno različit. Iako je dvaput “doveo” HDZ na vlast, pojava Mosta i dalje ozbiljno iritira HDZ. Nikola Grmoja, koji se u ovom mandatu isprofilirao kao “glavna batina” Mosta kontra HDZ-a, uza sve svoje mane, zaista se trudio prokazivati HDZ-ove afere na svakom koraku. 

Koliko je to imalo smisla, vidjelo se iz nervoznih reakcija premijera, koji je koristio svaku priliku da izvrijeđa Grmoju. Ipak, Most zasad ne pokazuje ništa više od toga da uspješno nervira premijera i da nam ukazuje na sve afere koje je ova vlast iznjedrila, a bilo ih je.

Desnica i predsjednik

Zanimljivo je da i Most i Domovinski pokret na sličan način simpatiziraju trenutnog predsjednika, ali se ne usude ući u bilo kakve predizborne kombinacije s ljevicom, čiji je predvodnik na kraju Milanović. Stoga je mogući scenarij da primjerice Most na ovaj ili onaj način podupre Milanovićevu koaliciju nakon izbora.

Taj scenarij mi je vjerojatniji nego da to učini Domovinski pokret, zbog ranije spomenutih razloga. To je odmetnuti HDZ-ov kadar, čiji je isključivi cilj izvršiti pritisak na HDZ i sudjelovati u vlasti te nastaviti gurati određene strukture (najviše što se tiče energetike). Slaganje vlasti s SDP-om je malo vjerojatno.

Osobne preferencije

Od ostalih treba spomenuti Damira Vanđelića, odnosno stranku Republika. Radi se o umjerenom političaru koji je dugo bio u sustavu, izašao s nekim informacijama i predstavlja se kao čovjek koji ima znanje, autentičnost, iskustvo upravljanja velikim sustavima i netko tko se ne boji prozvati i svjedočiti u trenutku kada je to potrebno. 

Hoće li se takva procjena pokazati pogrešnom, moguće. Na izborima se uglavnom bira najmanje loša opcija iz ponuđenog. U tom kontekstu, Vanđelić djeluje upravo tako, kao neloša ili najmanje loša opcija.

Vjeruje se da će mnogi ići linijom kojom je logično ići, odnosno da je glas za Vanđelića ili nekog sličnog bacanje glasa u bunar ako je cilj mijenjanje vlasti. U takvom kontekstu jasno je da se politika svodi na samo dvije opcije te da bi se glasač koji ne preferira nijednu veliku opciju trebao odlučiti za jednu ili ne izaći na izbore. To treba izbjeći, odnosno svaki bi glasač trebao za sebe odabrati opciju koju smatra prihvatljivom. Na sve načine treba graditi kulturu izlaska na izbore.

Ostale opcije

Od ostalih, i Možemo i Most su opcije koje nije loše podržati. Most se pokazao u dva navrata (iako je pomogao HDZ-u da formira vlast) kako može biti dobar korektor u vlasti i kako može na čistac iznijeti neka pitanja koja se često stavljaju pod tepih. Možemo se s druge strane u Zagrebu iskazao kao stranka koja s novim idejama i radom na terenu može prkositi uspostavljenim političkim strukturama koje su imale monopol nad politikom i odlučivanjem u gradu.

To su opcije koje dolaze s novim idejama, s novim ljudima, koji nisu skloni korupciji i kokošarenju. Da u puno stvari griješe, da. Ali to je cijena političkog odrastanja.

Demokracija

Naravno, ako je suština demokracije smjenjivost vlasti, tada je opravdano birati opciju koja ima najveću mogućnost to i učiniti. 

Međutim za dio glasača koji podržavaju smjenu vlasti Milanović je bio najgori premijer, tada se okupio kadrom bezličnih ministara, koji u najmanju ruku nisu bili dorasli poslu koji se pred njih stavio. I odlaskom Milanovića ta je skupina ljudi trebala biti zaboravljena i vraćena u nebitnost, a sada ih je Milanović ponovno uskrsnuo.

S druge strane, ako Milanović uspije skupiti glasove i dogodi se mogućnost da se promijeni vlast, to treba podržati. Ideja i shvaćanje demokracije jest smjena vlasti, makar i na gore. Hrvatska radi političkog života, radi ideje demokracije mora doživjeti promjenu vlasti. 

Smjena HDZ-a

HDZ je s premijerom Plenkovićem u ova dva mandata navukao previše tereta korupcije da im se dadne još jedan mandat. Napravljeno je i nekih dobrih stvari i ne treba bježati od toga, ali jednostavno smrad i zadah koji ostaje treba “proluftati”. HDZ-u treba četiri godine rada u opoziciji i još jedna smjena rukovodstva, taman to Hrvatsku i koštalo političke nestabilnosti ili čak i političke krize. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala