Što se stvarno događa u sukobu Izraela i Irana? Predstava kojom se skriva ono važno

NA POČETKU ove kolumne, poštovani čitaoci, želio bih vas zamoliti da zaboravite na sve predrasude prema Židovima i muslimanima, ukoliko ih netko uopće ima, te da objektivno, bez bilo kakve pristranosti, pokušamo sagledati što je zaista istina u pogledu posljednjih dramatičnih događanja između Izraela i Irana.

Pri tome naglašavam da se moja analiza tiče prije svega međunarodnih odnosa iako sam svjestan da se unutarnji pravno-politički ustroj, pa ako hoćete i ideološko-svjetonazorske razlike među državama ne mogu ni u kom slučaju apstrahirati, jer upravo unutarnji sustavi umnogome definiraju vanjsko-sigurnosnu politiku jedne zemlje. 

Izraelski napad na diplomatsku misiju 

Kao lakmus papir za utvrđivanje nečega što se približno može definirati kao istina o gore spomenutom konfliktu (apsolutna istina u bilo kojoj oblasti ljudskog djelovanja praktički ne postoji), poslužit će mi standardi i pravila međunarodnog javnog prava. 

U ponedjeljak 1. travnja ove godine, oko 14 sati po GMT vremenu, izraelski su zrakoplovi bombardirali zgradu koja je bila dio kompleksa iranskog veleposlanstva u Damasku, Sirija. Prema do sada raspoloživim podacima u napadu je poginulo ukupno šesnaest ljudi i dvoje civila

. Među njima su bili general Mohamad Reza Zahedi kao glavni supervizor iranskih tajnih vojnih operacija u Siriji i Libanonu te sedam drugih viših časnika iranske vojske. Pogibija civila je izuzetno važna činjenica sa stanovišta objašnjenja primjene međunarodnog prava u odnosu na ovaj incident. 

Odmah nakon izraelskog napada uslijedile su oštre reakcije jednog dijela međunarodne zajednice, dok je drugi dio zemalja (tradicionalnih saveznika Izraela kakve su Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo) reagirao znatno blažim osudama.

Međutim, ni jednog trenutka niti jedan od ključnih aktera međunarodne zajednice nije doveo u pitanje odgovornost Izraela za napad iako Izraelci nisu potvrdili niti demantirali da iza njega stoje njihove zračne snage. Podsjećam na reakciju Bidenove administracije koja je neuobičajeno hitro nakon incidenta u priopćenju naglasila da “oni nisu konzultirani niti sudjelovali u napadu na iranski konzulat u Damasku”.

Što kažu Bečke konvencije iz 1961. i 1963. godine?

Diplomatsko i konzularno pravo kao dio međunarodnog javnog prava je utemeljeno na Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, te Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima iz 1963. godine.

Prema spomenutim konvencijama diplomatske i konzularne prostorije (zgrade) uživaju široku zaštitu od napada ili bilo kakvog drugog ugrožavanja od strane zemlje domaćina koje može dovesti u pitanje normalno funkcioniranje njihovog diplomatskog osoblja. 

Uzgred, diplomatsko osoblje uživa veliki broj privilegija i imuniteta u odnosu na pozitivno pravo zemlje domaćina kao što je, na primjer, izuzeće od kaznenog gonjenja u slučaju izvršenja kaznenog djela. U članku 22 Bečke konvencije o diplomatskim odnosima doslovno se kaže: 

• Prostorije misije su nepovredive. Predstavnici države primateljice ne smiju u njih ući, osim uz pristanak šefa misije.
• Država primateljica posebno je obvezna poduzeti sve potrebne mjere kako bi zaštitila prostorije misije od bilo kakvog nasilnog zaposjedanja ili oštećenja te spriječila bilo kakvo narušavanje mira ili povredu dostojanstva misije.
• Prostorije misije, njezin namještaj i druga imovina koji se u tim prostorijama nalaze, kao i prijevozna sredstva misije, izuzeti su od pretresa, oduzimanja, zapljene ili ovrhe.

Eksteritorijalni karakter diplomatskih prostorija

Premda je apsolutni eksteritorijalni karakter diplomatskih i konzularnih prostorija sa stanovišta pravne teorije pa i prakse donekle sporan (primjer definiranja diplomatskih privilegija i imuniteta britanskog Foreign Officea gdje se navodi da “iako su diplomatske prostorije u UK dio teritorija UK, one su nepovredive i u njih se ne smije ući bez pristanka veleposlanika ili šefa misije.

Sva kaznena djela počinjena u diplomatskim prostorijama u UK mogu se suditi prema uobičajenim načelima engleskog prava, podložna načelima diplomatskog imuniteta za one koji ga imaju.

Oni koji nemaju taj status, bez obzira na nacionalnost, mogu se normalno procesuirati, kao što se dogodilo u slučaju terorista koji su zauzeli iransko veleposlanstvo u Londonu 1980. godine”), većina pravnih stručnjaka smatra da se iz duha i slova gore spomenutih konvencija može izvući zaključak kako prostorije diplomatskih i konzularnih misija u svijetu zapravo potpadaju pod suverenitet država pošiljateljica. 

Izravan napad na Iran

Iz, dakle, pravne teorije i ustaljene, općeprihvaćene prakse može se izvući nedvojben zaključak da je izraelski zračni napad na iranski konzulat zapravo izravni napad države Izrael na državu Iran. Riječ je o flagrantnom kršenju Povelje UN-a i međunarodnog prava preciznije članka 2 (4) Povelje UN-a, koji zabranjuje “državi korištenje sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti bilo koje druge države”. 

U konkretnom slučaju Izrael je ne samo izvršio izravan napad na Iran preko napada na njegovu diplomatsku misiju u Damasku, nego je, dodatno, povrijedio teritorijalni integritet i suverenitet Sirije koja nije dala pristanak da izraelski ratni zrakoplovi uđu u njen zračni prostor.

Neshvatljiva opravdanja 

Opravdanja izraelske vojne operacije u Damasku od strane jednog broja prominentnih profesora međunarodnog prava sa sveučilišta u UK i Izraelu, u smislu da Izrael nije bio vezan odredbama bečkih konvencija zbog činjenice da one propisuju izravnu zaštitu diplomatske misije zemlje pošiljateljice koju mora poštovati jedino zemlja primateljica, su lišena svake logike. 

Zapravo, potpuno su apsurdna upravo iz razloga što da bi neka zemlja “zakonito” izvršila napad na diplomatsku misiju treće zemlje u drugoj zemlji ona prije toga mora brutalno prekršiti međunarodno pravo nezakonitim upadom u tu drugu zemlju koja je prema bečkim konvencijama dužna zaštititi nepovredivost strane diplomatske misije na svojoj teritoriji. Dakle, apsolutno neodrživa pravno-logička konstrukcija. 

Također, isto stoji i kada je u pitanju pokušaj da se napad opravda legitimnom akcijom protiv pojedinaca uključenih u vojne operacije protiv Izraela (pretpostavka je bila da su se u prostorijama iranskog konzulata na sastanku okupili dužnosnici iranske obavještajne službe i palestinskih militantnih skupina među kojima i vođe Palestinskog islamskog džihada izravno naoružanog i financiranog od Irana), odnosno principom proporcionalnosti  očekivanog vojnog dobitka u odnosu na štetu za civile i civilne objekte, uključujući zgrade (kako sam već rekao, dva su civila poginula, a zgrada je sravnjena sa zemljom).

Kada bi se svaka država u međunarodnom okruženju umjesto poštivanja temeljnih principa međunarodnog prava služila jednom vrstom kvazi-pravnog banditizma dobili bi ono što se, očito je, nakon nezakonite ruske invazije na Ukrajinu, upravo odvija pred našim očima: svijet koji postepeno klizi u sustav nalik anarhiji.

Odgovor Irana

Na izraelski zračni napad Iran je reagirao apsolutno u skladu sa svojom prepoznatljivom vanjsko-sigurnosnom agendom brutalnog kršenja međunarodnog prava. Naravno, izravni napad na državu Izrael izveden oko ponoći 13. travnja ove godine s preko 170 bespilotnih letjelica i 150 projektila različitih profila (oko 120 balističkih), izravno je kršenje Povelje Ujedinjenih naroda, članka 2 (4) i bez presedana je u dugogodišnjem neprijateljstvu dvije zemlje.

Uz pomoć saveznika izraelska zračna obrana uspjela je oboriti, prema službenim priopćenjima, 99 posto ofenzivnih objekata  te svela štetu na najmanju moguću mjeru.

Međutim, i pored neočekivanog intenziteta iranskog napada, tijekom nekoliko uzastopnih dana Iran je praktički “telegrafirao” Zapadu da će odmazda uslijediti. Mnogi kredibilni promatrači se slažu s tezom da bi štete po Izrael bile neusporedivo veće da nije bilo tog iranskog bučnog najavljivanja “osvete”. O kakvoj je kazališnoj predstavi riječ? 

Ratne i druge igre na račun patnje Palestinaca

Nije neka osobita tajna da Iran u ovom trenutku ne želi eskalaciju sukoba, prije svega sa Sjedinjenim Državama. Ali ni Bidenovoj administraciji nikako ne bi odgovarao nekontrolirani konflikt na Bliskom istoku. Pogotovo u izbornoj godini.

S druge strane ekstremno desna izraelska vlada pokušava, i to joj za sada uspijeva, prije svega održati vlastitu koheziju narušenu nepovjerenjem građana nakon terorističkog napada Hamasa, a potom skrenuti pozornost svjetske javnosti s ogromne ljudske tragedije u Pojasu Gaze, koju su sami skrivili neshvatljivo surovim vojnim djelovanjem prema civilnom palestinskom stanovništvu. 

Istog dana kada je izvršen napad na diplomatsku misiju Irana u Siriji, izraelska vojska je u Gazi ubila 7 humanitarnih radnika iz organizacije World Central Kitchen. Među njima su bili mahom humanitarci iz zapadnih zemalja što je, naravno, izazvalo bijes njihovih obitelji, ali i žestoke osude izraelskog “vođenja rata u Gazi” od strane Zapada, prije svih predsjednika Bidena.

Kazališna predstava ili moralno posrnuće?

Za osude, dakle, nije bilo dovoljno što je u bombardiranjima palestinskih gradova u Gazi ubijeno na desetine tisuća civila (među njima nekoliko tisuća djeca), niti što je prema riječima glavne američke humanitarne dužnosnice, Samanthe Power, “glad uslijed izraelske blokade već pogodila dijelove Gaze”, niti što se prema uzastopnim izvješćima specijaliziranih agencija UN-a na terenu “Gazom šire zarazne bolesti, nema hrane ni vode, a milioni izbjeglica su ostali bez domova uništenih izraelskim bombardiranjima”. 

Zapad je žustro reagirao tek kada su ubijeni njegovi humanitarni radnici. Od žrtve je Izrael postao agresor. U Londonu, u Washingtonu, Parizu, Berlinu. Potom se desio 13. travanj. Izrael je ponovo dobio “status” žrtve. Gdje su u svemu tome palestinski civili? Bio bi cirkus, kazališna predstava da nije ljudska tragedija. Moralno posrnuće naše civilizacije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala